Evanđeoski ulomak nedjelje koja je pred nama donosi nam još jednu Isusovu prispodobu; onu o radnicima posljednjeg sata. Vinogradar rano ujutro najmi radnike za svoj vinograd i dogovara s njima plaću: jedan denar. Tijekom dana vinogradar još četiri puta izlazi na trg i sve koji su besposleni šalje u svoj vinograd. Problem nastaje kada uvečer toga dana vinogradar isplaćuje plaću najamnicima onako kako su se dogovorili: svima po denar bez obzira koliko su sati proveli u vinogradu, i radnicima prvog sata i radnicima posljednjeg sata.
Kod radnika koji su cijeli dan proveli u vinogradu takav postupak domaćina izaziva srdžbu i mrmljanje, a on im odgovara: „Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar? Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.“ (Mt 20, 13 – 16)
Gledano ljudski, materijalno i nama se ovaj postupak vinogradara može činiti nepravedan jer u materijalnoj stvarnosti se vrijednost rada mjeri plaćom, onaj tko više radi, više i zaradi. No ako ovu prispodobu primijenimo na duhovnu stvarnost postaje nam jasna njezina prava poruka o Bogu koji nikad i nikoga ne odbacuje, nego svakoga, pa ako je riječ i o bezbožniku koji „put svoj ostavi“ ili zlikovcu koji napusti svoje naume i milostivo mu se obrati, prima „jer je velikodušan u praštanju“, kako ćemo i čuti iz usta proroka Izaije.
Pravedna plaća u duhovnoj stvarnosti ne postoji. Iskustvo je to koje možemo uočiti i u nekim zvanjima koja u sebi itekako sadrže duhovnu dimenziju jer kako i koliko platiti zvanje roditelja, odgojitelja, profesora, liječnika, svećenika? Vrijednost njihovog rada nije u plaći nego u samom radu iako je plaća nužna.
Da Isus u ovoj prispodobi govori o plaći, nagradi vječnoga života jasno je iz teksta evanđelja koji prethodi ovoj prispodobi kada Petar pita Isusa o nagradi onima koji ga slijede, a Isus mu jasno odgovara da nagrada slijedi nakon ovoga života u vječnosti.
Zanimljivo je u prispodobi uočiti i kako vinogradar zove besposlene radnike, a biti besposlen u Isusovo vrijeme značilo je ne jesti toga dana. Isus brine o temeljnim ljudskim potrebama i nudi priliku, poziva, potiče da ulažemo svoje snage i vrijeme da radeći u vinogradu Gospodnjem ne propustimo najvažniju plaću koju možemo dobiti: život vječni. Iako ćemo na rad u vinograd Gospodnji doći u različita vremena, s različitim znanjima, sposobnostima i odgovornostima u vječnom životu svi ćemo biti jednaki. Jer Bog ne plaća po zaslugama, on svoju ljubav ne daje kao nagradu nego kao dar. Bog ne kalkulira On ljubi, jednostavno ljubi. Konačno je dočekao i radnike posljednjeg sata, a toliko ih je dugo čekao! I nagradit će ih.
