Svjetski dan baka i djedova i starijih osoba poziva nas promišljati o ljepoti međugeneracijskih odnosa, o značaju uzajamnog poštovanja i razumijevanja kako bismo oplemenili svoje vrijeme osjećajem za suživot.
Ni jedna knjiga, ni jedna škola, nikoji učitelji ne mogu zamijeniti mudrost koju su nam, kako su najbolje mogli i znali, prenijeli naši preci. Lijepo je to što Crkva potiče vjernike na zahvalnost svojim starima, ali pomalo i tužno to što današnjeg čovjeka treba podsjećati na potrebu poštovanja onih "sa srebrom u kosi i zlatom u srcima".
Često se može čuti kako oni ništa više nemaju, ne mogu, ne doprinose, nego su na teret društvu, u svojoj slabosti trebaju tuđu pomoć itd. Prihvaćam da tako mogu misliti samo oni koji gledaju jedino na tjelesnu dimenziju života, oni koji od materije dalje ne vide.
Slično su svijet oko sebe promatrali Isusovi učenici u događaju o kojem čitamo na 17. nedjelju kroz godinu. Isus je znao kako će reagirati, a ipak ih kuša dajući i njima i nama presudnu pouku. Pred njima je bio silan svijet u potrebi. Dakako da se za sitne novce koje su imali nigdje nije mogao kupiti kruh za sve njih, a dvije ribice i pet kruhova ništa je za tolike.
Isus je znao kako ljudi računaju. Svojim riječima: "Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?" kao da je proniknuo naše strepnje i brige: Što da učinim? Kako da postupim? Kako da riješim problem? Gdje da nađem sredstava i snage da izvršim Tvoju volju, da učinim nešto dobro? I dao nam je jasan odgovor. Kada su ljudi računali samo na sebe i svoje sposobnosti, obeshrabrili su se i uvidjeli svoju nemoć. A kada su računali na Boga, svi su se nasitili i bilo im je previše.
Ova situacija obiluje euharistijskim značenjem, a posebno do izražaja dolazi to kako Gospodin od skoro ničega čini sve. To može razumjeti samo čovjek koji zna da duhovna stvarnost života daleko nadilazi tjelesnu. Samo čovjek koji je vičan euharistijskom pogledu na svijet, pogledu koji promatra kako je mrvica kruha i kaplja vina dovoljno da među nama bude Bog. Naša sitnica i potpunost njegove žrtve i ljubavi dosta je da imamo sve. Našim snagama neshvatljivo, ali stvarno kada računamo na Boga.
A on računa na to naše skoro ništa. Mogao je nahraniti one ljude i bez toga, ali računa na čovjekovu volju i brigu. Može i danas u svojoj svemoći sam učiniti svako čudo našem umu nepojmljivo, ali naš Bog nije sam sebi dovoljan. On voli računati na nas. Hoće da se osjećamo vrijednima, da osjetimo dostojanstvo ljudskosti koje se očituje u tome kako se odnosimo prema drugima.
S tom mišlju, računajući na Boga, pođimo ususret osobama u poodmakloj dobi i donesimo im ono malo što svatko ima i može dati, a to je osjećaj da su vrijedni i voljeni. Vlč. Ivica Cujzek
