U skladu s početkom školske godine, Isus poput mudrog učitelja postavlja motivacijsko pitanje. Ne zato što ne bi znao odgovore ili jer provjerava učeničko znanje, nego želi zapodjenuti razgovor i čuti jedinstven putopis što ga ispisuju ljudski koraci kojima je obećao svoju blizinu.
Postoje danas moderni uređaji koji broje korake jer interesantno je vidjeti koliko čovjek u jednome danu prođe. Gospodina ne zanima koliko, nego što sve čovjek prođe, što mu se događa, što se oko njega zbiva, zato pita: „Što govore ljudi?“ Što kažu ili kako žive naši ukućani, prijatelji, kolege, sugrađani? Što kažu novine i društvene mreže? Što kaže svijet, što mu je bitno, za što se bori i što voli, gdje traži utjehu i pomoć, prijatelja i spasitelja?
Eto nam prilike da se pohvalimo ili potužimo, ako treba i izjadamo. Ali to nije suština Isusovog interesa jer on, zapravo, pita o našoj osobnoj zauzetosti i odgovornosti u svemu tome što se zbiva: „Što vi kažete?“ Prema čemu se naši koraci upravljaju, a od čega uzmiču i zastaju li radi pitanja: Bože, a što ti kažeš na sve to?
Njegov je odgovor nedvosmislen, samo ga ponekad nećemo čuti jer nam nije po volji to što se naš hod tiče nošenja križa i ne sviđa nam se kako zvuči to „odricanje samoga sebe“. No tek kada se oslobodimo utega sebičnosti i pomirimo se sa svojim križevima, naše brojilo učinjenih koraka bilježit će da smo uistinu išli.
Mnogo je puta Isus u susretu s ljudima izgovorio riječ „idi“ – nakon što ih je izliječio, oslobodio, utješio, ohrabrio, osmislio im život: „Idi i nemoj više griješiti... Idi, vjera te spasila... Idi za mnom.“ Nikada nije rekao: Ne trudi se, ne muči se, ne idi ili odustani. S druge strane, u čudesan i neponovljiv putopis naših života ono ljudsko i svjetovno stalno se trudi upisati: Ne možeš ti to, to je teško, Božji je put prezahtjevan, to je za odlikaše i genijalce, za bolje, jače, zdravije, otpornije, izdržljivije... Sjetimo se ili istražimo u nedjeljnom evanđelju što je na slična odvraćanja Gospodin kazao Petru!
Bog najbolje zna za što su njegovi sinovi i kćeri sposobni! Zato kada promatramo što je sve zabilježila naša nutarnja sprava za mjerenje prevaljenog puta, kada listamo svoje putopise, uzmimo k srcu stranice gdje crno na bijelo stoji posvjedočenje samoga Boga da, dokle god s njime idemo, ne postoji ništa što ne možemo.
U tom duhu osvijestimo si pitanje: „Što ti misliš, tko sam ja?“ Ako je naša vjera u Boga svemogućega iskrena, onda u školu, u društvo, na ulicu, na posao, na odmor, bilo kamo, možemo ići, i to na način da naš hod bude neustrašiv, častan i čovjeka dostojan. Tada nam koraci neće biti tek broj, već putopis koji ni Boga ni bližnjega ne iznevjerava, nego razveseljava.
