Pita majka nestašnog mališana je li on napravio sav nered u kući. "Odgovaram samo uz prisutnost advokata", odgovori mali okrivljenik. "A kakvog ti to advokata imaš?" upita ga majka. Dječak iz sveg glasa poviče: "Baka!"
Kako je dobro bilo znati da iza svih djetinjih nestašluka bdije braniteljica baka. Na četvrtu nedjelju u srpnju obilježava se Dan baka i djedova i starijih osoba, a u liturgijskim čitanjima toga dana slušamo kako se Abraham zauzima za nevine stanovnike zloglasne Sodome. Samo Bog zna koliko je puta ustrajna molitva naših djedova i baka obranila nas u nepodopštinama i nepromišljenostima u koje srlja moderni svijet, kolike je tužitelje nadglasala i zlobnike koji su nas željeli zatrti utišala. Kolike je ovisnike vratila na pravi put, kolike grešnike obratila, koliko zvanja izmolila, koliko nereda pospremila i koliko dobra nam je priskrbila strpljiva i ponizna molitva naših najvjernijih zagovornika.
Bog to zna i on ih neće propustiti nagraditi svojom utjehom, ali pitanje je znamo li mi. Znamo li mi danas poštivati i usvajati mudrost koja ne piše ni na kojoj diplomi, nego je pohranjena u bakinu molitveniku, koja je postojana u djedovim žuljevima, zapretana u pognutim plećima i sačuvana u podnesenim žrtvama? Znamo li cijeniti kulturu u koju su naši preci ugradili svoje živote? Ili je modernog čovjeka stid radom zaprljanih ruku? "Hvaljen Bog" pozdrava? Zar ga je stid ljubavi prema domovini koja je rođena u krvi naših branitelja i suzama njihovih majki u Domovinskom ratu? Stidi li se današnji čovjek priznanja svojih slabosti, kajanja i spuštenih koljena pred raspelom?
Naše djedove i bake toga nije bilo sram. Bilo ih je sram golotinje i vulgarnosti, izopačenosti, nemorala, u nebo vapijućih grijeha koji su izraz kulture smrti, kojom se, nažalost, neki danas bez stida hvale i promoviraju je, gubeći doticaj sa stvarnošću, sa smislom i zdravim razumom.
Nije nitko od ljudi savršen i ovdje ne idealiziramo prošla vremena kao da u njima nije bilo boli i jauka, "preteških grijeha" zbog kojih je Bog rekao: "Idem dolje da vidim", silazio i intervenirao, nego podsjećamo da se on ni danas ne oglušuje. Ukazujemo na Božji odgovor u Kristu koji je sišao i, kako kaže Pavao u 2. čitanju, izbrisao zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas, uklonio ju pribivši je na križ. On je sve grijehe svijeta na svojim leđima podnio, svojom ih krvlju otkupio. Njegovu su žrtvu naši preci poštivali i odgojili nas u duhu Očenaša, u Duhu Svetom kojega Krist obećava onima koji mu ne okreću leđa. I naziva ga Braniteljem.
Surađujući s njime, branimo i mi tradicijske korijene svoje kulture najjačim oružjem – ustrajne molitve, čvrstog zajedništva i iskrenog poštovanja! Vlč. Ivica Cujzek
