Čovjek koji je susreo Boga osjeća potrebu i dužnost prenijeti ljepotu koju je doživio i traži način kako to postići, a ne upasti u slatkorječivost i ne postati gnjavator koji guši vjeru.
Isus govoreći o Bogu uzima niz primjera iz svakodnevnog života i zaključuje: "Tko ima uši, neka čuje!" Ne obraća se on samo nekima koji žele čuti, svi ljudi imaju uši! Poanta je u tome da ništa ne ide na silu. Ne može se nikoga natjerati da vjeruje, zato postoji izreka: "Govori o Kristu samo kada te pitaju. Ali živi tako da te se pita za Krista." Jedini je vjerodostojan način naviještanja vjerodostojno življenje.
Dragi čitatelji, zaokružite mislima ljude koje poznajete. Možda su vam ih okupirali oni glasni kršćani koji se predstavljaju kao veliki poznavatelji teologije; ili oni buntovni koji uvijek kontriraju ili opstruiraju i plemenite nakane ne želeći ni razgovarati s ljudima koji ne zadovoljavaju njihove uvjete. Možda ste se sjetili i nekoga tko vas je razočarao ili sablaznio. Iskrenog vjernika boli i žao mu je zbog takvih iskustava, no ona ne mogu biti razlog udaljavanja od vjere u Boga i Božje ljude.
Zato vas molim, nađite snage zaokružiti još jednom. Vidite li sada onog svećenika koji je čitav život samozatajno služio Bogu i ljudima? Čujete li one skrušene riječi "zemljica dala, zemljica zela" koje su se iz srca punog vjere do usana težaka znale tiho pomoliti kada je sve pošlo krivo? Vidite li onu staricu koja teško hoda, ali uvijek pobožno klekne pred svetohraništem?
Sjećam se stihova jednog unuka koji kaže da je baka "šeptala nekaj o kruhu i unda pretrgnula moku kak koricu kruha, kak bateka prehitila čkominu prek lese", bez ljutnje, galame i prenemaganja, bez okrivljivanja. Opisuje i dedeka koji si je "hmival žulje" da bi se prekrižio i pomilovao među, uz riječi: "Posluhni, sinek, kak postiha Bogek grehe otpušča."
Ima li ljepše propovijedi od uspomene na one koji su živjeli s Bogom u svim svojim radostima i jadima? I mnoge mlade duše idu tim tragom normalnosti, njeguju njihovu ostavštinu i oduševljavaju vlastitim svjedočanstvom, ali posebno su mi na srcu oni koji su već prešli većinu puta i imaju što za reći jer znaju kako.
Mi se često pitamo kako dalje suočeni sa stvarnostima koje nam kradu nadu. Poslušajmo njih, ne samo prigodom Dana djedova i baka, nego ne dajmo nikada da nam ludost u kojoj nitko nikoga više ne doživljava utiša njihovu snagu koja zna – snagu vjere.
Nečije su misli i tebe zaokružile pitajući za Krista, tražeći nekoga tko zna nešto o životu koji ima smisla. Tvoja djeca u uspomeni na tebe tražit će snagu za dalje u nevoljama svog vremena. Ne propusti pokazati im da je razborito živjeti s Bogom jer jedino ih Bog nikad neće iznevjeriti. Vlč. Ivica Cujzek
