U želji da sačuvamo tjelesno zdravlje nas i naših bližnjih ponašajući se odgovorno i u skladu s preporukama za ublažavanje posljedica epidemije korona virusa mnogo je događaja, privatnih i javnih, otkazano. Pa tako i manifestacije vezane uz blagdane i proštenja.
Kažu psiholozi da je vrlo važno za psihičko zdravlje pokušati dati smisao ovoj muci. Možda nas činjenica da će ulice naših gradova biti praznije nego što to obično biva u ljetnim mjesecima, te da nećemo biti bombardirani tim izvanjskim ponudama i atmosferom, potakne da se vratimo bitnom: obiteljskom zajedništvu, prirodi, prilici za čitanje, promišljanje vlastitog života i puta, a u konačnici i vlastite vjere.
Kada od Porcijunkulskog proštenja maknemo ono izvanjsko, ostaje nam otkriti ono izvorno, a to je franjevačka svetkovina Gospe od Anđela. Porcijunkula je drugi naziv za malu crkvicu Gospe od Anđela koja je oko 2 km udaljena od grada Asiza. Tu je crkvicu sv. Franjo popravljao; u njoj je slušao evanđelje koje ga je radikalno promijenilo; u njoj su se počela okupljati prva braća; u njoj su osnovane sestre klarise; na koncu, u tu je crkvicu sv. Franjo tražio da ga donesu kad je vidio da će uskoro umrijeti.
Ali za nas vjernike najznačajnije je dar porcijunkulskog oprosta. „Sve vas želim poslati u raj“ – rekao je sv. Franjo Asiški vjernicima okupljenim u Porcijunkuli 2. kolovoza 1216. godine i objavio im da je od pape Honorija III. izmolio potpuni oprost za sve koji posjete tu crkvicu, pokaju se za svoje grijehe i ispovijede. Oprost je prvotno bio vezan uz pohod crkvice u Porcijunkuli, ali kasnije se proširio na franjevačke crkve i na sve crkve u vremenu od podne 1. kolovoza do ponoći 2. kolovoza ako vjernici pohode crkvu, prisustvuju euharistijskom slavlju, ispovijede se i pričeste te izmole Vjerovanje, Oče naš i pomole se na nakanu Svetoga Oca.
Potpuni oprost je otpuštenje vremenite kazne za grijehe kojih je krivnja već otpuštena po sakramentu ispovijedi, odnosno, dobivanje potpunog oprosta nije zamjena za sakrament ispovijedi. Naime, svaki teški grijeh ima dvostruku posljedicu: raskida naše zajedništvo s Bogom i lišava nas vječnog života. Oproštenje od vječne kazne ostvaruje se oprostom od krivnje i obnovom zajedništva s Bogom po sakramentu ispovijedi. Ali pored vječne kazne postoji i ona koju nazivamo vremenitom kaznom od koje se vjernik treba očistiti bilo na zemlji, pokorom i zadovoljštinom, bilo poslije smrti u stanju nazvanom čistilištem.
No Crkva, vlašću koju je primila od Gospodina, vjernicima može dodjeljivati oproste i od tih vremenitih kazni za grijehe. Ona to čini udjeljujući milosti iz tzv. duhovne riznice Crkve, po zaslugama Isusa Krista i općinstva svetih, pomažući na taj način kršćanima, ali i potičući ih na vršenje djela pobožnosti, pokore i ljubavi.
