Riječ pamet našla je u svijetu cijenjeno i zasluženo mjesto. Mnoge zanimljive i korisne stvari zovu se pametnima, a posebno su popularni satovi. Interesantno je pomoću njih pratiti koliko je koraka čovjek u danu prošao. Još zanimljivije bilo bi vidjeti ono što ni jedan uređaj ne može pokazati jer samo ljudsko srce zna koliko je za te korake trebalo snage i upornosti, ljubavi, žuljeva, borbe, odricanja... To više nije pitanje pameti, nego srca.
Kažu ljudi da i srce ima pamćenje, i nazvali su ga zahvalnost. Tema je to tjedna u kojem pratimo desetoricu čiji su koraci, pametno, jer znali su kamo trebaju ići, tražili Isusovu pomoć. No samo se jedan sjetio zahvaliti. Ostali su se na van osjećali bolje, ali njihova stvarnost u nutrini ostala je loše.
Uzalud ćemo i mi napraviti tisuće koraka na dan, neće nam u svijetu biti bolje ako smo zaboravili zahvaljivati. Kako je zahvalnost velik dar! Na njemu počiva vrhunac vjerničkoga života – sveta misa koju slavimo Kristu na spomen. Zato Crkva sjećajući se njegovih koraka moli: "Tebi nije naša hvala potrebna, ali je tvoj dar što smo ti zahvalni; po našim hvalospjevima ti ne bivaš veći, nego mi stječemo milost spasenja."
Tu milost molili su i gubavci, ali iz pameti, a ne iz srca, zato su joj mogli okrenuti leđa. Tužna je to realnost i našega doba koje se udaljava od mjesta vrijednih pamćenja jer zanemaruje duhovnu stvarnost čovjeka. Bl. A. Stepinac upozorio je na to nazvavši najgroznijom zabludom odvajanje izobrazbe uma od izobrazbe srca.
Čovjek ne smije pristati graditi bezbožnu kulturu u kojoj on postaje neka vrsta uređaja u koju ga pretvaraju automatizirane radnje, letimični odnosi, vulgarni izrazi i besramni postupci; pamet bez osjećaja i um bez obraza. Loše je kada kultura postane bezosjećajna i bezobrazna i kada pametne stvari umjesto pametnih ljudi postaju mjerilo prestiža.
Poznata je izreka da kultura počinje sa zahvalnošću, a ona se ne izražava samo riječima, nego gestama. Evanđeoske geste koraka i pogleda moraju dokinuti naše licemjerno i zaboravno okretanje leđa Bogu i ljudima kao da se ništa posebno nije dogodilo. Jer događa se. U svakoj sekundi događa se čudo koje zaslužuje padanje na koljena pred Bogom i pogled priznanja prema ljudima s kojima živimo.
U pametnom je svijetu najpametnije njegovati kulturu srca. Ne dati da čudo naših koraka posrne u lutanju bez sjećanja da smo utoliko ljudi ukoliko znamo zahvaljivati. Stav zahvalnosti svemu što život nosi pridružuje smisao i ljepotu, a dušu liječi od raspadanja ljudskosti – od nekulture. Zato čuvajmo u svojim koracima trag ljubaznosti, taj dokaz da vjerno slijedimo onu euharistijsku časnu riječ da srca imamo gore, iznad naših pameti, kod Gospodina! Vlč. Ivica Cujzek
