Blagdanom Krštenja Gospodinova završava božićno vrijeme u kojem se moglo primijetiti da živimo u svijetu koji je izrastao na kršćanskim zasadama. Mogli smo opaziti kako na raznim mjestima, na ulicama, na radiju, televiziji, na koncertima i drugim manifestacijama koje se nisu organizirale samo u sakralnim prostorima, nije neobično to što se spominje Bog, što se čestita njegovo utjelovljenje, što se o njemu pjeva, što ga se slavi, dapače, bilo je to poželjno, svima privlačno.
Svi ti znakovi jasno su govorili da smo kršćani i nitko nas nije omalovažavao, nije nas nitko etiketirao da smo zaostali i sl. Tu se jasno očituje da svijet čezne za Bogom, pa i kada toga nije svjestan, i otvara se pitanje zašto je neobično u svako doba gajiti tu svijest o kršćanskom svjetonazoru koji nije samo prisutan u našoj civilizaciji, nego je temelj svega našeg moralnog, pravnog, kulturnog, svakog vida života.
Blagdan Krštenja Gospodinova prilika je da obnovimo svoja krsna obećanja i odlučimo se, u svijetu koji zaboravlja Boga, a sebe stavlja ispred njega, svjedočiti. Iako to više nije moderno i mnogima se neće svidjeti, dužnost nam je ljudima donositi živoga Isusa. Kako ćemo to činiti?
U tom nas smjeru upućuje ova anegdota. U jednom selu koje većinski nije bilo kršćansko pokrstila se mala skupina ljudi. Odmah su im svi u zajednici zatvorili vrata, nisu više smjeli uzimati vodu sa zajedničkog zdenca pa su bili prisiljeni iskopati vlastiti. Za ljetne suše seoski je zdenac presušio i ljudi su se našli u problemu. Tada su kršćani pozvali svoje sumještane da dođu po vodu na njihov zdenac. Učinili su još više! Na svoje kuće stavili su natpise: "Ovdje stanuju kršćani", tako je svatko znao da će tu naći pomoć i prijateljsku ruku.
Kako ćemo mi u svijetu pokazati da smo kršćani? Ne samo kada nam to paše, kako se zgodno snašla jedna starica koja je kupila kartu s popustom za djecu, a kada je kondukter to primijetio, rekla je da je i ona dijete Božje. Kako ćemo to činiti kada nam nije baš ugodno ni šaljivo, u ozbiljnosti života gdje treba opraštati i trpjeti, gdje se traži odgovornost, karakter, čvrstoća, odlučnost, kako tu pokazati da smo djeca Boga milosrđa i istine?
Kako ustrajati tamo gdje je najteže? Najčešće je to u svakodnevnom okruženju gdje nailazimo na bolno nerazumijevanje, na neshvatljivu deformaciju istine, na neprepoznato milosrđe, gdje se suočavamo sa zatvorenim srcima i otvorenim ranama koje udara grijeh, egoizam, ovisnost, požuda, pohlepa... Kako živoga Boga smireno i strpljivo donositi u takvu sredinu da svatko vidi da tu žive kršćani?
Jedinstven odgovor ne postoji, ali ljubav prema Bogu jedinstven je početak traganja za njime. Neka se Gospodin proslavi! Vlč. Ivica Cujzek
