Poznata je priča kako su se sunce i vjetar kladili tko će prije putniku skinuti šešir. Bahat vjetar bio je uvjeren da je pobjeda njegova, no čovjek je jače nabijao šešir na glavu kako je on žešće puhao. Morao je napokon odustati, a onda je promrzlog čovjeka zagrijalo sunce. Hodeći pod njegovim zrakama, sam je skinuo šešir jer mu je bilo vruće.
I u evanđelju 4. korizmene nedjelje napadni vjetrovi, utjelovljeni u farizejima i susjedima, čak i roditeljima koji su bili u sjeni straha, silno se obaraju na slijepca. Jer on je progledao, jer on je, iako običan prosjak, susreo Gospodina, on koji nije bio dostojan. Židovi su, naime, smatrali da je uzrok bolesti grijeh, zato i grme: "Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?" Oni koji su učeni i ugledni ne razumiju i ne vjeruju, ostaju slijepi.
U toj sljepoći slutimo i vlastite mane, poput nezahvalnosti, zavisti, taštine, nepovjerenja... Sve smo to već toliko puta rekli, čuli i shvatili, a opet kao da nemamo snage oduprijeti se vjetrovima koji nas šibaju.
Bog nije takav. Ponekad bismo mi možda i htjeli da bude, da lupi šakom i skine s nas sve ljudske gluposti i ludosti. Ali Bog čini drugačije. Isus sam veli u istoj situaciji da je on svjetlost svijeta. Bog je poput sunca koje toplinom i blagošću izlazi kao pobjednik – ne silom, nego milom.
Isus je ozdravio slijepca načinivši kal od zemlje i svoje sline. Nije li to iskustvo svakog čovjeka koga intuicija nagoni da poljubi bolno mjesto voljene osobe? Nismo li i sami kao djeca osjetili olakšanje i ublaženje boli zbog mamina poljupca, iako smo možda zaslužili i špotance? A ona se nije ustručavala poljubiti ranu, makar bila prljava i krvava. Ali za to smo ju trebali otkriti.
Što nam nedostaje da ostvarimo takav odnos povjerenja s Gospodinom? Nije iskren tko tvrdi da takvu ljubav ne želi i ne treba i da takvu privrženost ne traži. Što nam onda priječi da se na nama "očituju djela Božja"? Fali nam naša dragovoljnost.
Dam se kladiti da bi svaki čovjek koji pred Bogom skine šešir u znak poštovanja osjetio ljepotu njegove milosti. Kladim se da bi svatko tko ima hrabrosti pred Gospodinom u znak pouzdanja skinuti svoje naoružanje i oklope osjetio njegov spasenjski melem prisnosti u svim svojim ranama.
Kladim se da svaki čovjek koji, u duhu poslovice, "vjeruje u Boga kao što slijepac vjeruje u sunce; ne jer ga vidi, nego jer ga osjeća", jer ga ljubi, svjedoči da Bog nježnošću pobjeđuje sve protivne vjetrove, osobito one u teškim trenucima.
Na trag te sigurnosti neka nas usmjeri natpis sa zida u varšavskom getu iz vremena opakih vjetrova II. svjetskog rata: "Vjerujem u sunce i kad ne sja. Vjerujem u ljubav i kad ju ne osjećam. Vjerujem u Boga i kad se čini da je daleko."
