Evanđelje koje nam Crkva sugerira u samom srcu korizme posvećeno je hramu gdje promatramo Krista koji ne želi zadržati uobičajenu mirnoću i blagost jer smeta mu, vrijeđa ga i žalosti to što se od svetoga mjesta, Božjega prebivališta, čini „kuća trgovačka“. Njegova žustrina reakcija je na nedoličnost s kojom čovjek pristupa svetinjama, poglavito svetosti ljudskoga tijela jer nije govorio samo o zgradi, već „o hramu svoga tijela.“
Tokovi koji se manifestiraju u suvremenoj (ne)kulturi usporedivi su s trgovcima koji se bogate na račun svetinja. Ogoljenost intime i komercijalizacija tijela bliska je obescjenjivanju i profaniranju koje je Isus odlučno osudio i bičem istjerao. Za razliku od njegova stava, često današnje društvo, pa i vjernička zajednica, pere ruke kada se svakome daje sloboda da se ponaša kako ga je volja, a svaki se čin opravdava uzrečicom: „O ukusima se ne raspravlja.“
To je linija manjeg otpora, što kršćaninu ne priliči jer o ukusima se itekako treba raspravljati i, napose, čuvati granice dobrog ukusa u javnom i medijskom prostoru, u umjetnosti, odgojno-obrazovnim ustanovama, u Crkvi, obitelji... gdje god stojimo kao „hram Duha Svetoga.“ Velika je to čast, ali i dužnost da se izborimo za odlučnost i hrabrost reći: Dosta. Tu je granica normalnosti. Ne može se sve tolerirati. Ne može se sve opravdavati i tetošiti. Bog nam daje za pravo, a Crkva pruža oslonac da se u svjedočanstvu ljudskosti ne damo poljuljati - riječima kardinala Franje Kuharića: „Ima istina od kojih se ne može odstupati. Ima granica na kojima se mora zaustaviti i položaja s kojih se ne smije uzmicati.“
Sve ima svoju granicu, a ona najosnovnija na našim zemljovidima zove se dostojanstvo. Danas je upravo dostojanstvo tijela pred velikim izazovima jer izloženo je podmuklom nasilju i izrabljivanju. No kršćanin nije čovjek koji se može kupiti. Kršćanin nije čovjek bez stava s kojim se može pošikavati, nego čovjek koji svojim stavom uz Boga, bez obzira na granicu na kojoj stoji, ili čeka, ili trpi, „spaja nebo i zemlju.“
Nedavno je objavljena fotografija jedne bake koja čekajući na autobusnoj stanici svojim štapom u snijegu crta srce. Ne vidi joj se lice, dubina njenih bora, radost ili tuga života. Samo blago pognut lik koji se ne obazire na poglede i komentare okoline, nego se oslanja na svoj štap koji je, kao i Kristov bič, prodrmao javnost pokazavši da se ni pod kojim uvjetima i pritiscima od principa ne uzmiče.
Autor fotografije zaključio je: „Spojila je nebo i zemlju.“ Ali i pokazala kako se zauzima stav. Kako se čvrsto drži načela u slici tog štapa koji je simbol Crkve i kako se, čuvajući dostojanstvene granice, na svakom tragu za sobom ostavlja srce.
