Prošlog smo tjedan razmišljali o otajstvima Kraljevstva nebeskoga koje je Isus pomoću prispodoba želio približiti i obajviti svojim učenicima i suvremenicima, a te su prispodobe itekako važne i za naše razumijevanje Kraljevstva Božjeg koje se počelo ostvarivati Isusovima dolaskom. Zaključili smo tako da Bog ne odustaje od čovjeka. Uvijek iznova sije sjeme Božje riječi čekajući strpljivo čovjekovu suradnju u ostvarivanju Njegovog nauma spasenja. A ovaj zaključak još će nam više potvrditi prispodobe o kraljevstvu Božjem koje ćemo čuti ove, šesnaeste nedjelje kroz godinu.
To su prispodoba o žitu i kukolju, sjemenu gorušice i kvascu. Prva od ovih triju prispodoba govori nam kroz sliku gospodara koji strpljivo čeka žetvu kako bi razabrao i odvojio pšenicu od kukolja. Naime, prispodoba govori kako je Bog zasijao dobro sjeme u svijetu, ali je uz dobro sjeme niknuo i kukolj. I dok su Isusovi suvremenici očekivali Mesiju koji će odmah pročistiti svoje kraljevstvo od zlih i zla, Isus nudi jednu drugačiju sliku Božjeg kraljevstva obilježenog Božjim strpljenjem.
U Božjem kraljevstvu postoji vrijeme sjetve, vrijeme rasta i vrijeme ubiranja ploda. Vrijeme sijanja i rasta je vrijeme prilike da zli postanu dobri, da se kukolj prometne u pšenicu, vrijeme je to koje je i svima nama darovano da donesemo dobar rod. Tu uočavamo još jednu posebnost Božje njive, Božjeg kraljevstva; u njemu je moguće da se kukolj pretvori u pšenicu.
Vrijeme žetve koje će doći, bilo u našem osobnom životu, bilo na kraju vremena biti će obilježeno Božjom pravednošću. Tada će Gospodar žetve odijeliti kukolj od pšenice i svatko će doživjeti pravednu sudbinu s obzirom na plod koji je izrodio u svom životu.
Zanimljivo je kako je obilježje ovozemaljske stvarnosti upravo činjenica da zajedno rastu kukolj i pšenica i kako je nemoguće odijeliti dobro od zloga, pravdu od nepravde kolikgod nam se to nekad čini nepoštenim. A svjesni svojih dobrih i loših plodova moramo biti zahvalni na takvom kraljevstvu Božjem u kojem nam strpljivi i milosrdni Bog uvijek iznova daje priliku. Gdje bismo bili da nas je Bog iščupao svaki put kad smo se svojim nedosljednim kršćanskim životom od pšenice pretvorili u kukolj?
I dok se u svom vjerničkom životu trudimo oko dobrog roda surađujući s Božjim sjemenom i računajući s njegovom strpljivošću, nemojmo zaboraviti što nam o kraljevstvu Božjem govore i druge dvije prispodobe: o gorušićinom zrnu i kvascu. Kraljevstvo Božje, ma kako bilo malo i beznačajno u odnosu na sile ovoga svijeta, sve jedno raste i razvija se baš kao i zrno gorušice koje postaje veliko stablo. A prispodoba s kvascem nam poručuje da kraljevstvo Božje djeluje na sve s kojima dolazi u doticaj, makar se ponekad očima ne vidi njegovo djelovanje.
