Otkad je svijeta, ljubav, ta kraljica ljudskih čežnji, temeljna je čovjekova preokupacija. Ma koliko o njoj govorili, aktualnost, snaga i ljepota ljubavi ne može se istrošiti. Na njoj počiva povijest umjetnosti i industrija zabave, svakodnevni poslovi i razbibrige, na njoj se očituju naše boli i radosti, ona je uporište ljudskih nadanja i preduvjet sreće.
To nije slučajno jer i sam Bog kaže da o njoj ovisi „sav Zakon i Proroci“. Promatrajući svijet kojemu su puna usta ljubavi, s pravom se pitamo: Kako to da se uvijek osjećamo za nju uskraćeni? Tako što čovjek, naviknut na komotnost života, ne želi priznati da simbol ljubavi nije simpatično srce nacrtano na papiru, nego grubo istesani križ iznošen u ovom danu.
Sjećam se anegdote s jednim dječakom i njegovog komentara da križ nije dobro opran. „Nešto je crveno na Isusu“, rekao je u svojoj djetinjoj iskrenosti. Čovjek danas na zidove vješa izglancane križeve na kojima nema tragova krvi i znoja. A takve su nam i ljubavi, bajkovite priče koje se iscrpljuju u sladunjavim riječima, ulašteni umišljaji da se može voljeti bez muke i žuljeva.
Čovjek traži ljubav bez žrtve i križ bez čavala, ali to je život bez Isusa, to su ljubavi bez njihovog Autora - plagijati koji mogu zadovoljiti maštu i poslužiti kao prečice do kratkoročne sreće. To su pristupi ljudi koji isprobavaju, kao što su pismoznanci iskušavali Isusa. Ali Isus ih spušta u realnost života koji nije pokušaj. Probanje života uvijek završava razočaranjem jer već unaprijed podrazumijeva odustajanje, čim nešto postane naporno, čim život stisne i ne ide sve po zacrtanom planu. To nije ljubav, nego pomodarstvo koje ljubav iskorištava, a vjernost rasprodaje na tržnicama uzaludnosti.
Kao i riječi onoga djeteta, Evanđelje nas poziva da operemo sa svojih uvjerenja iluzije da postoji ljubav bez križa, da kršćanin može razmaženo izbjegavati ozbiljnost života. To što je crveno na Isusu, to je stvarnost ljubavi, te kapljice požrtvovne odgovornosti i dosljednosti, to je zalog sreće koja neće pasti s neba, već izrasti iz vjernosti istini da ljubav nije ljepuškasta bajka koja trenutno zadovoljava, nego stvarnost koja zadužuje da, ranama usprkos, ustrajemo u borbi za svoje voljene.
Postoje takvi neslomljivi ljudi, oni koji Isusa ne skidaju s križa, nego su spremni s njime ponizno padati na koljena i razapeto čekati. To je zakon koji odolijeva svim upadicama površnosti i prolaznosti jer nije inspiriran, kako je netko istaknuo, iluzijama da su najromantičniji likovi Romeo i Julija koji su u svojoj uzbudljivoj avanturi zajedno umrli, nego je nadahnut našim djedovima i bakama koji su, unatoč svim životnim mukama, zajedno ostarjeli.