Odlomak iz Knjige Izlaska danas nam govori o nevjeri izraelskog naroda u iščekivanju Mojsija, koji je boravio na Sinaju, dobivajući Božje zapovijedi. Bog otkriva Mojsiju grijeh njegova naroda koji je prekršio glavnu zapovijed te ih namjerava kazniti, čak i odbaciti, a od Mojsija načiniti novi narod. Mojsije zagovara svoje sunarodnjake jer je vjerovao u Boga koji je milosrdan i ne uživa u kažnjavanju grešnika te na njegovu molbu Bog odustaje od kazne Izraelcima.
Apostol Pavao tumači svoj život prije susreta s Uskrslim pred Damaskom kao vrijeme nevjere, lutanja i traženja. Zahvalan mu je za pomilovanje, za darovanu priliku biti među spašenicima i postavljanje u službu misionara pogana. Sebe smatra primjerom Božje strpljivosti i poticajem da i drugi očekuju Božje milosrđe. On svojim vjerničkim življenjem i apostolskim djelovanjem želi biti odraz Boga koji je strpljiv i milosrdan.
U evanđelju nam Luka donosi tri Isusove parabole o Božjem milosrđu, a one su njegov odgovor protivnicima koji su mu prigovarali što za njim idu carinici i grešnici te se on druži s njima. U svim je parabolama naglašena radost nad nečim što je bilo izgubljeno pa je opet pronađeno. Isus tako svojim ponašanjem objavljuje Oca koji je milosrdan i raduje se povratnicima te da Bog ljubi izgubljene i odlutale – čeka ih da mu se vrate.
Kako se pastir raduje ponovno pronađenoj ovčici i žena drahmi te zove susjede i prijatelje da se raduju s njom, tako Isus kaže da je slična radost u nebu zbog jednog obraćenog grešnika. Možda nam je najbliža po sadržaju parabola o izgubljenom sinu, ili ljepše rečeno o milosrdnom ocu. Nakon podjele imanja mlađi sin ostavlja rodnu kuću. U srcu mu je ostala ispravna slika o ocu koji će se uvijek radovati njegovu povratku. To je i osjetio po povratku u očev dom.
Očeva radost nad povratkom sina slika je Božje radosti nad obraćenjem grešnika. Očito da je otac čeznuo za povratkom odlutalog sina. Nije ljutito spremao što okrutniju kaznu za njega. Štoviše, izlazi ususret sinu: bez obzira što je bilo u prošlosti, sada je trenutak ljubavi i radosti. Otac tu radost želi podijeliti sa svim ukućanima. Starijeg brata, koji se ljutio na oca zbog radosti povratka mlađeg brata, možemo usporediti s farizejima koji su prigovarali Isusu. On je grešnike susretao s takvim poštovanjem i ljubavlju da su poželjeli izvući se iz grešnog stanja i doći u kuću očinsku.
Isus i danas traži od svojih vjernika da budu znak Božje radosti svima koji bi se htjeli vratiti u očev dom. Uskrsli nas svake nedjelje okuplja na dioništvo te radosti s Bogom koji je milosrdan najprije prema svakome od nas osobno, a onda i prema svim ljudima. U Vjerovanju ispovijedamo da vjerujemo u oproštenje grijeha - ne samo svojih nego i tuđih.
Da li tu vjeru primjenjujemo i na one koji se klanjaju zlatnom teletu ili su odlutali od kuće očinske? Dajemo li priliku tim ljudima da se približe Očevoj ljubavi? Konačno, raduje li nas pronalazak "izgubljene ovce", obraćenje izgubljenog sina ili kćeri?
