Osjećaj straha stalni je suputnik čovjeka. Iako pripada neugodnim osjećajima, njegova pojava nije apsolutno negativna. Ponekad nas osjećaj straha može potaknuti na oprez koji pak nam u konkretnim životnim situacijama može sačuvati život, zdravlje, imovinu... No strah može čovjeka i blokirati da ne živi punim plućima. Zbog toga je važno, kao i kod mnogih drugih emocija, naučiti upravljati strahom.
Možda nam u tome može pomoći i evanđelje nedjelje koja je pred nama. Evanđelist Matej nam donosi Isusov govor apostolima: „Ne bojte se ljudi. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima. Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.“ (Mt 10,26-28)
Neposredno prije ovih riječi u Matejevom evanđelju Isus upozorava učenike na progone i nevolje koje će ih snaći zbog Njegovog imena. Postavlja nam se pitanje jesu li ove teme pripadale samo Isusovom vremenu ili su i danas aktualne? Progoni kršćana nisu prestali do danas.
Humanitarna organizacija 'Open Doors' predstavila je 15. siječnja ove godine izvještaj 'World Watch List 2020' u kojem, među ostalim, stoji da je u svijetu oko 260 milijuna kršćana progonjeno, kako su kršćanske obitelji izložene prijetnjama smrću, kako se uništavaju vjerski objekti i domovi, a kršćani nepravedno zatvarani zbog svoje vjere. Izrazito kritično stanje je u Sjevernoj Koreji i Sahelu, a među zemljama u kojima je najteži položaj kršćana nisu samo Iran, Somalija ili Sudan i zemlje u kojima se ratuje kao što su Jemen, Sirija i Afganistan već u tu skupinu pripadaju i Indija i Eritreja. U zapadnom se društvu o tim progonima ni ne govori.
No, osjećaju li se kršćani zapadnog pluralističkog društva slobodni i zaštićeni? I trebaju li se uopće tako osjećati? Ponekad se stječe dojam da se kršćani trebaju bojati pluralističkog društva u kojem postoje različite legitimne ponude, u kojem je kršćanstvo samo jedna od ponuda. Mislim da se ne trebamo bojati pluralizma, već hoće li naša kršćanska poruka koju smo pozvani propovijedati na „krovovima svijeta“ biti i ostati autentična poruka i ponuda Isusa Krista suvremenom čovjeku.
Isusova ponuda za nas treba biti iznad svih ponuda, ponuda zbog koje smo spremni iz našeg života ispustiti sve nebitno. U tom procesu ne smijemo upasti u napast prilagođavanja i selektivnosti Isusove poruke zbog straha i obzira, zbog suvremenosti i napretka, modernosti i biti u trendu.
Isusova poruka dolazi po Crkvi i u Crkvi vođenoj svojim pastirima, u svojoj hijerarhiji i strukturi, sa svim onim što ona naučava svojim redovitim učiteljstvom. Uklonivši taj izvanjski strah i bojazan za privlačnost Evanđelja suvremenom čovjeku ostat će ono bitno: evanđelje koje otkriva čovjeka u njegovom najdubljem dostojanstvu Božjeg stvorenja i ponudi spasenja po Isusu Kristu.
