U zahvalnosti Bogu za sve što smo doživjeli i što smo imali snage sve to izdržati, ispraćamo još jednu liturgijsku godinu. Na njezinu kraju pitam se, dragi čitatelji, imate li i vi osjećaj da vrijeme sve brže leti.
Ne znam je li taj osjećaj posljedica poodmakle godine rođenja ili je povezan s količinom obaveza ili nečim trećim, no meni se čini kako dan, tjedan, mjesec, prolazi osjetno brže nego prije! I prilično sam siguran da nisam jedini koji se tako osjeća jer često prilikom sakramenta bolesničkog pomazanja stari ljudi znaju reći kako im je čitav život preletio u trenu i sve što su proživljavali može se sažeti u nekoliko riječi.
Stavljajući se u tu perspektivu, dobro je zastati i pogledati svoje vrijeme. Zapitati se koje vrijeme mi imamo. Sve iza sebe više nemamo. Sve godine iza nas, koliko god da ih je bilo, prošle su u trenu i samo nas krhka sjećanja za njih vežu. Vrijeme ispred nas još nemamo i ne zna nitko osim dragoga Boga hoćemo li ga imati. Samo je ovaj trenutak sada sve vrijeme koje imamo. U njega i meni koji pišem i vama koji čitate Duh Božje riječi donosi nešto važno, nešto presudno.
Radi se o posljednjim trenucima, o kraju Isusova zemaljskog života, kada ga Pilat ispituje o tome je li on kralj, a Isus ne odgovara direktno "da" ili "ne", nego govori o kraljevstvu koje nije od ovoga svijeta i o istini: "Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas."
Ako smo slušali njegov glas koji nam je Crkva približavala tijekom protekle liturgijske godine, mogli smo primijetiti da Isus ne voli trošiti vrijeme na razglabanje o titulama koje dodjeljuju ljudi, što potvrđuje i ovdje jer on ostaje dosljedan svojoj riječi da je došao služiti.
Bez obzira hoće li ga ljudi osloviti Kraljem, što su mu napisali na križ kao optužnicu, ili Učiteljem i Gospodinom, kako su ga neposredno prije susreta s Pilatom, kada im je prao noge, oslovili apostoli, ili Slugom, kao ga je navijestio prorok Izaija, itd. Krist ne ovisi o titulama ovoga svijeta jer na kraju ne ostaju ni njegovi kraljevi ni sluge, ostaje samo istina.
Istina je Isus – čovjekova najsigurnija stvarnost. Ostaju, dakle, čovjek i njegov Bog. Sve drugo prolazi. Biti od Istine presudno je u trenutku koji jedini imamo. Biti od Krista, odnosno Kristov iznad svih drugih titula koje nas mame da im posvetimo svoje vrijeme. Biti Kristov unatoč svim udarcima kojima nas ranjava vrijeme. Biti Kristov bez obzira na prilike i neprilike koje nam se nude ili prijete. Dopustiti mu da zavlada našim životima, da kraljuje našim vremenom, i pokloniti mu se, služiti mu i ljubiti ga, to je jamstvo da naše vrijeme neće biti izgubljeno na kraju, nego će nas On dovesti k raju. Vlč. Ivica Cujzek
