U božićnom vremenu svake godine iznova otkrivamo ono za što sveti otac Franjo kaže da nijedan teolog ne može objasniti: da je Bog zaljubljen u nas i da smo mi njegov san.
Promatrajući u duhu kako Sin Božji u jaslicama sanja o svemu što bismo mi mogli postati, moramo priznati da nam je za svoj zemaljski rođendan priredio niz iznenađenja. Sigurno su se i mudraci "s onih sunčanih stran" iznenadili kada Kralja kojeg su tražili nisu našli u raskošnoj palači, nego u siromašnoj štalici.
U njihovim cipelama rado bismo i mi putovali jer na tom putu tako se sve čini dobro, zato nam i laska kada njihove korake možemo preslikati na vlastite. Tu Božja riječ daje za pravo svakome tko na čelo ljestvice svojih prioriteta stavlja vrijednosti kojih su tri kralja nositelji. U prvom redu poniznost pred Božjim iznenađenjima i hrabrost u odricanju od manipulacija zla.
Lijepo je tim tragom u tuđim cipelama hodati, no mi se moramo vratiti u svoje. Moramo stati pred ugodna i neugodna iznenađenja koja u našoj stvarnosti zahtijevaju da budemo ponizni i hrabri. To vraćanje u svoje cipele osobno proživljavam kroz početak Ivanova evanđelja koji više puta razmatramo u božićnom vremenu. Taman kad se čini da nas više ništa ne može iznenaditi, potresaju nas riječi: "svijet ga ne upozna... njegovi ga ne primiše."
Uvijek me muči ta misao kako je moguće da se ništa u čovjeku ne promijeni kada na svojoj koži osjeti snagu Božje milosti. Koliko je već bilo Božića u našim životima, koliko nas je puta Bog iznenadio svojom brigom i blizinom u kojoj smo nadvladali sve probleme kakvi god bili, a mi se u svojoj tvrdoglavosti ne damo promijeniti i nećemo, poput mudraca, drugim putem krenuti prema novim izazovima, nećemo čuti da nas Bog na razne načine upućuje da ostavimo navike koje su nas u problem dovele, da se ne vraćamo na staro.
Možda je to zato što Nadu koju smo našli u jaslicama polažemo u svoju pamet. U pameti smo na sigurnom, tu su naši planovi nedodirljivi, tu mi sve držimo pod kontrolom, u svojim rukama, dok mudrost znači da pođemo u nepoznato, prepustimo se Božjem vodstvu, dopustimo da nas Duh Božji iznenadi.
Toga se ponekad plašimo jer njegova iznenađenja nisu uvijek ono što mi očekujemo. U tome i jest razlika između pameti i mudrosti – u prihvaćanju da je On taj koji zna kada mi ne znamo, kada nismo pametni, On je taj koji ima širu sliku.
Kada je teško naći rješenje ili donijeti odluku, kada nisu pametni pred brojnim pitanjima i neočekivanim događajima u životu, Božji ljudi ne prestaju tražiti Boga. To je ključ mudrosti. Tražiti Boga, dopustiti mu da nas iznenadi snom koji za nas sanja i imati hrabrosti – promijenjeni, ponizniji i bolji – živjeti njegov san! Vlč. Ivica Cujzek
