Užurbanost i letimičnost, manjak hrabrosti i odlučnosti na tragu kolebljivosti, materijalizam i ulagivanje uz bok koristoljublja, smrknuta lica kao izraz žalosti i utučenosti, spušteni pogledi iza okrenutih leđa, snebivanje, nevjerica, nepovjerenje i ostale nervoze što kucaju na prozore naših svakodnevica, toga dana, koji opisuje evanđelist Marko, redale su se i u Isusovoj blizini, ali on nije kolutao očima, već je strpljivo i smireno zaokružio pogledom.
Kaže se da su oči prozori duše. Ako su prozori čisti, onda svjetlost obasjava nutrinu i nema čudovišnih sjena ni strahova koji potkradaju radost življenja. No ako su prozori zaprljani, duša ne može izraziti lijepo i jasno svjedočanstvo. A nije li baš to Gospodin pogledom tražio?
Nakon što mu je leđa okrenuo čovjek koga je zavolio, Isus traži svoje najbliže, one koji su bili spremni stati i ostati uz njega bez obzira na sve. U njih je upro svoj pogled ne bi li ih, na neki način, otrijeznio kazavši: „Ljudima je nemoguće“, no odmah potom i ohrabrio, „ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!“
Pitajući se što nama danas znače te riječi, sjetimo se kako ih je anđeo Gabrijel izgovorio Bogorodici u trenutku navještenja: „Ta Bogu ništa nije nemoguće!“ Uranjanje u listopadsku pobožnost Majci Božjoj osposobljava nas da čistoćom njenoga pogleda zahvalno zaokružimo i prigrlimo sve šarenilo svojih radosti, ali i ranjivosti.
Približujući se blatnjavim jesenskim kaljužama, nemojmo i mi postati kaljavi i aljkavi. Ne treba posebno naglašavati kako svijetu malo treba da čovjeku zamaže oči, da ga uvjeri kako nije moguće uspjeti onome tko je dobar i iskren, pošten i vjeran. Koliko smo puta i sami pogledima potonuli pred izazovima da nije moguće preboljeti, oprostiti, pokušati iznova, otarasiti se nevaljalosti, obratiti se od zabluda i vjerovati da Bog ima plan koji je veći od naših želja?
Ali dok smo prestali obarati poglede pred čudovišnim sjenama patuljaka koji se prave gorostasima, kada smo pronašli hrabrosti s pouzdanjem podignuti oči k Bogu, kada smo našli vremena razmatrati njegov put, kada smo smogli snage zaokružiti, a ne kolutati očima i podijeliti svoj pogled s dobrim i dragim ljudima koji uz nas i u nas vjeruju, naša je misija postala itekako moguća.
Listopadske pobožnosti žele nas učvrstiti u takvoj ljepoti duše koja vidi iznad trenutnih problema i dalje od tričavih zadovoljstava, kao što je umjela Marija. Dajmo svom pogledu šansu da se uzdigne iz blata nedorečenosti i površnosti. Neka nam molitva krunice navikne oči srca da živimo pogledom zagrljeni, a ne otuđeni, da živimo mudro i neustrašivo poput Nebeske Majke koja je, stavom punim vjere i hrabrosti, nemoći svijeta pokazala moć Boga.
