Svjedoci smo kako preko noći zastarijevaju ljudske umotvorine, a iskrsavaju sve ekstremnije i ekstravagantnije, sve čudnije, luđe i nevjerojatnije, kojima se ljudi dive i u koje vjeruju premda ih često ne shvaćaju. Nasuprot tomu predivno je primijetiti snagu i ljepotu neprolazne, sasvim razumljive Božje mudrosti: "Mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti".
Mi ljudi imamo poseban žar za mjerenje. Mjerimo sve: visine planina, kvadrature stanova, vrijednost umjetnina, duljinu prijeđenih kilometara, kalorije konzumirane hrane... ponajviše minute i novčanice. Postali smo jako dobri u mjerenju i, makar zvuči neobično, to i nije tako loša navika, naročito s obzirom na sve učestalije zanemarivanje kreposti umjerenosti.
Mnogi kažu da je najvrjednije u životu ono što ne možemo dimenzionirati. Jer kako se može izmjeriti jačina prijateljstva, količina povjerenja, težina sreće, koja je vrijednost mira, kako se mjeri ljubav? Postoji li ipak način za to? Kada su Isusa upitali koliko je puta dovoljno pokazati da smo njemu nalik, rekao je da nije dovoljno oprostiti sedam puta, nego sedamdeset puta sedam. To jest izraz za beskonačnost, koju je Isus ipak na neki način stavio u okvire.
Znana nam je izreka da ne bi ni pas s maslom pojeo nešto što mjeru nema. U tom kontekstu, na tragu Svjetskog dana braka i Valentinova, mudro se otarasiti raznih noviteta koji nemaju ni mjere ni granice i osluhnuti Božju riječ koja kaže da ljubav ima mjeru. Mjera za veličinu ljubavi zove se oprost, a za snagu milosrđe. Divno to zvuči! Samo budimo oprezni u procjeni i ozbiljni u poimanju što to točno znači kako ne bismo prekardašili granice. Da, ljubav ima i granicu. Zove se dostojanstvo.
Ako granice i mjere ne poštujemo, onda se sve izjednačuje i profanira, onda ništa više nije sveto. Onda nije neshvatljivo ni očekivanje da će onaj tko voli sve gluposti voljenome opravdati. Ali to nije ljubav, nego licemjerna zlouporaba ljubavi u kojoj nema pravednosti.
Bog jest ljubav. On voli do ludila – do križa! Ali moramo shvatiti da ljubavi bez pravednosti nema. Vara se svatko tko misli da je to lako spojivo. Neka se stavi u kožu one majke čiji je sin skrivio prometnu nesreću i napustio mjesto događaja. Shvativši što se dogodilo, majka je sina prijavila policiji. Srce joj se slamalo, ali to je bilo pravedno. Ljubav ima, dakle, i težinu, i zove se pravednost.
Ključno je to što je majka nakon te noći još jače prigrlila sina riječima: "On je moj". Tako se nebeski Otac odnosi prema nama. Mi smo njegovi i on će beskonačno opraštati jer to je mjera njegove ljubavi. Neka se naša očituje u borbi da bar ljubav ne glumimo, da ne obezvrjeđujemo Božju odanost i ne iskorištavamo njegovu privrženost.
