Ljubav o kojoj je Isus propovijedao i koju je živio nadilazi ljudska shvaćanja i često iznenađuje, ostvaruje neostvarivo, vraća izgubljeno, razveseljuje neutješne. Izvor i početak Kristove ljubavi je Otac nebeski.
On nam daje ljubav, ljubi prvi – bez rezerve i bez primisli. Svoju ljubav prema čovjeku svjedoči poslanjem svoga Sina među ljude. Isus ostaje u Očevoj ljubavi trajno povezan s Njim u molitvi i vršenju Njegove volje.
Isti je put i pred nama jer čuvanjem, vršenjem Očevih zapovijedi mi ostajemo u Isusovoj ljubavi – primamo je i dajemo drugima. Tako nas obuzimaju radost, zadovoljstvo i mir jer oni su plodovi Kristove ljubavi. Neustrašivi propovjednik Kristove uskrsne radosti, prvi među jednakima, svakako je bio apostol Petar.
Bog ga je pripremao za veliki iskorak u naučavanju – od njega će tražiti propovijedanje među poganima. Činjenica je da je rimski satnik Kornelije tražio Boga. Svojim životom po savjesti već je i prije krštenja živio životom vjernika.
Duboko je poštivao apostolsku službu, u poniznosti iskazujući Petru svoju naklonost. Petar pak potaknut Duhom Svetim nadilazi dotadašnju praksu propovijedanja samo Židovima. Shvatio je općenitost Isusovog spasenja i tu činjenicu radosno naviješta Korneliju i njegovim članovima obitelji.
Tako je dokinuo stvorene razlike među ljudima, uklonio je zapreke koje su ljude udaljavale. Nošen Kristovom ljubavlju, u otvorenosti srca, Petar primljenu ljubav nesebično daje drugima, širi je među sve ljude. Apostol Ivan čak osam puta spominje ri - ječ ljubav.
Njezin je početak u Bogu Stvoritelju. U svojoj ljubavi darovao nam je svojega Sina. Zadivljujuća je činjenica da nam to dobiveno bogatstvo radosti i sreće nije dano jer smo to zaslužili svojim djelima, nego nam je darovano iz neizmjerne ljubavi Očeve prema svakome od nas.
Bog prvi čini korake i ljubi nas, daje nam primjer i poticaje. Mi možemo uz - vratiti na tu Njegovu ljubav tako da ljubimo jedni druge. Nastavljajući misli prošle nedjelje koje nam govore da ostajemo povezani s Kristom u ljubavi, postaje- mo prijatelji, a ne sluge Kristove.
A tko ne bi svoje prijatelje želio dovesti Izvoru radosti? Uz poticaje i pozive po zapovijedima koje nam Bog daje kao smjernice i putokaz, a ne kao teret i obavezu, doživljavamo ljubav koja nas poziva na život za druge. Uzor nam je u Isusu koji nije imao granicu – ljubio nas je do kraja, život je dao za vjernost Ocu dokazujući ljubav prema čovjeku.
Ne prepušta nas slučaju, ne ostavlja nas same. Pitajmo se i mi danas je li vidljiva ta radost na našim licima, koju obnavljamo na liturgijskim slavljima, dajemo li tu ljubav, raste li u nama spoznaja da smo spašeni?
