Veliku razliku između dvojice ljudi koji se nalaze u istoj zgradi, ali jedan od drugoga tako daleko kao da su na drugom kraju svijeta, donosi nam evanđelje 30. nedjelje kroz godinu.
Čitajući poznatu prispodobu o molitvi farizeja i carinika, i prije Isusove potvrde jasno je koji je od njih opravdan, no svakog bi čitatelja daleko od stvarnosti odvela pomisao da on nije licemjeran kao farizej. A već i sam taj način izražavanja stavlja ga na njegovo mjesto.
Pod nebom svaki čovjek ima svoje mjesto, a liturgijska čitanja otkrivaju nam zašto se često osjećamo tako daleko od svog neba – svojih želja, sreće, pravde, mira. Upiranje prstom u tuđe mane ne pokazuje čovjeku gdje je njegovo mjesto, nego to čini udarac u prsa u kajanju zbog vlastitih slabosti.
Možda se oblaci iz kojih pljušti mržnja, sijeva zlo i udara nepravda nad nas nadvijaju zato što smo se kao nebo i zemlja udaljili jedni od drugih u ovom tako malom svijetu, premalom za nadimanje ljudi. Svi smo mi u istoj Božjoj zgradi.
Posebnu težinu tim riječima daje duh misijske nedjelje koja nam misli nosi na drugi kraj svijeta gdje žive i služe ljudi "koji nisu poput nas" ili "mi nismo poput njih". O, mi smo itekako poput njih! Samo još malo dalje od neba, baš zbog sličnih samohvala i podcjenjivanja.
Na predivnom svjedočanstvu vjere s ogromnim poštovanjem zahvaljujemo za svaki korak naših misionara koji su se odvažili približiti tom nebu. Ne onim slikama iz medija, nego stvarnim borama i suzama, ranama i nadama koje ne govore nikakvim stranim jezikom, nego jezikom srca koji jako dobro svi razumijemo. Nije to nikakav drugi ni treći svijet, nije nad njim neko nepoznato nebo, nego isto ovo, Božje, koje ljudi naoblačuju svojim samodopadnim farizejstvom.
Boriti se protiv toga zadaća je svakog vjernika koji moli "kako na nebu, tako i na zemlji". Neka nas u tome učvrsti misao iz 1. čitanja: "Molitva poniznog prodire kroz oblake." Oblake oholosti iz našega svijeta rastjeruju ponizni ljudi, oni maleni kojima je Isus povjerio svoje nebo, koji razumiju da se u nebesko kraljevstvo ulazi korakom djeteta.
Kada podiže oči tražeći pomoć, opravdanje, ljubav, sve ono što nam znači Nebo, dijete vidi lica svojih najbližih. Lijep je to prizor neba i potvrda da ono nije daleko ako smo mi jedni drugima blizu. Naše Nebo – Isus Krist nije tamo gdje se ljudi uzdižu i udaljuju od drugih, nego je tamo gdje su ljudi u njegovo ime složni i odlučni spustiti glavu da drugoga podignu. Na njihovim se obrazima oslikava vedrina neba.
Nismo svi pozvani poći na drugi kraj svijeta, ali jesmo na drugi kraj svog doma, susjedstva, župne zajednice, i biti ljudi na mjestu koji će svojim obrazom, svojim poštenjem, nebo približavati zemlji. Vlč. Ivica Cujzek
