Slaveći četvrtu vazmenu nedjelju, na srcu su mi dvije želje Dobroga Pastira. Imao je on više želja. Želio je da ljubimo poput njega, da budemo hrabri i mirni, želio nam je puninu svoje radosti, kao što je molio, i da budemo jedno, da budemo posvećeni u istini, sigurni od Zloga... Isus je imao mnogo želja, no ni jedna nije bila duboka kao ona koju je svom dušom čeznuo: "Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke."
Ta neugasiva Isusova želja za euharistijskim zajedništvom ovisi o drugoj želji bez koje se ne može ostvariti. Sažalivši se nad mnoštvom koje je bilo "izmučeno i ophrvano kao ovce bez pastira", Isus je želio da učenici mole za duhovna zvanja.
Svaki dan, a posebno na Nedjelju Dobroga Pastira – Dan molitve za zvanja, Crkva ispunjava tu Isusovu želju. Vjernici diljem svijeta osvješćuju si nezamjenjivost svećeništva i redovništva, značaj koji nije moguće sažeti u nekoliko redaka. Tek ga načinju riječi sv. Petra Damjanskoga da je samostan užas zlodusima i sv. Majke Tereze da su svećenici najpotrebnije osobe u svijetu.
Nebrojeni drugi Božji svjedoci došli su do istoga zaključaka jer osim svećenika nema tko utjeloviti Kristovu prisutnost. Kako je to uzvišena čast! I kako neizmjerna odgovornost. Što god tko mislio i kako god interpretirao Božju riječ, bez ministerijalnoga svećenika nema Isusove sakramentalne prisutnosti. Tako je on htio i tu nema nedoumica ni kompromisa.
Kad netko kritizira nekog svećenika, pitam ga kada je zadnji put molio za njega, kada je iskreno i s ljubavlju prikazao Gospodinu žrtvu za njega i je li s njim razgovarao skrenuvši mu pažnju na krive postupke ili ih samo prepričava.
Znam da nije sve idealno, a to što pojedini svećenici svjesno kaljaju obraz Crkve i čine grijeh protiv Duha Svetoga, nesnosno boli i ne treba se i ne smije tolerirati. Oni će morati pred Bogom i Crkvom odgovarati jer znali su za Isusove riječi da bi bolje bilo da živ nije onaj tko sablazni jednog vjernika.
Ipak, Bogu se nikad ne okreću leđa, ni zbog lošeg iskustva ni zbog lošeg svećenika. I mi ćemo biti pitani jesmo li tom čovjeku pristupili kao bratu ili drugačije, i kakva nam je vjera ako se tako brzo poljulja.
Dragi čitatelji, budite zahvalni i ponosni na svoje dobre svećenike. Ni jedan od njih nije velik po svojim sposobnostima, nego po Božjoj milosti. To je veći što se više sagne u prihvaćanju žrtve i služenju jer on nije svećenik za sebe, nego za vas. Zato su vaše molitve presudne da mi budemo pastiri po Božjem srcu. Nije to opravdanje, nego poziv da se ne umorimo u molitvi za postojeća i nova zvanja jer ih trebamo. Kao kruh ih trebamo! Jer trebamo euharistijskog Isusa. Bez njega nema ni sreće ni života. Vlč. Ivica Cujzek
