„Koliko puta ti se za me rodio, o malo dijete Isuse! Al zvijezda k tebi mene nije vodila.“ Premda ih je davno Vladimir Nazor zapisao, i danas su ovi stihovi itekako aktualni. Toliko je već bilo Božića i došašća u našim životima, a teško da smo ikada dublje i bliže doživjeli svjedočanstvo Ivana Krstitelja: „Među vama stoji koga vi ne poznate.“
Treća nedjelja došašća stavlja nam te riječi na srce, a situacija s virusom na njih nadovezuje brojna pitanja objedinjena jednim: Jesmo li išta naučili? Toliko molitava, toliko sv. misa, toliko riječi o istini i poštenju, toliko osuda licemjerstva i dvoličnosti, pa i iskustva iz korizme kada smo se nadali da će se ipak nešto promijeniti u našim odnosima, da ćemo barem razmotriti značaj poniznosti.
A mi opet tjeramo sve po starom. Opet je među nama toliko nezahvalnosti, oholosti i okrutnosti, toliko izdaje i zataje, opet doživljavamo toliko niskih udaraca od onih koji se najglasnije busaju pravednošću. I mi opet šutimo. A neke stvari treba otvoreno reći. Treba jasno reći da nije narod uludo iznjedrio poslovicu: „Sve se vraća, sve se plaća!“ I biblijska je mudrost direktna: „Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti!“
Što nas još treba zadesiti kako bismo shvatili da moramo prestati srljati u kulturu smrti? Kakve nas još tragedije moraju pogoditi da bismo naučili poštivati čovjeka i cijeniti ljudski život? Što nas još mora ošinuti da prestanemo varati i lagati, gaziti svetinje i dizati ruke jedni na druge, da prestanemo u ime slobode i samilosti ubijati nemoćne, ubijati djecu! Da prestanemo. Ogovarati i klevetati, psovati i proklinjati, razarati obitelji, ubijati Boga u ljudima, blatiti Crkvu, tjerati Boga iz škola, gurati ga na margine i ušutkivati. Jer kada njega maknemo iz svog života, netko uvijek, često neprimjetno, dolazi na to mjesto.
Ne možemo reći da to sve čine drugi, da nije naš problem jer jednostavno jest. Tiče se svakoga od nas ako smo ljudi i tiče se Boga jer mu je stalo. Zato i dolazi. Ali što još mora on učiniti da bismo ga doživjeli i prepoznali? Kako nam bliže može prići od Djeteta u jaslama?! Sva nas stvarnost svijeta upućuje na njega, a mi stvaramo neke svoje zvijezde koje nas besciljno vode daleko od smisla, baš poput proročkih poetskih riječi: „Uhapšen u svojoj magli, zakopčan u svojem mraku, svatko svojoj zvijezdi nagli.“ Cilj je pjesme dirnuti srca pa ako to ne mogu znakovi vremena, ako ne može sve što vidimo i znamo, osjećamo i slutimo, neka nas iz hrljenja u uzaludnosti trgne stih Tina Ujevića kojim poziva: „Biti djeca, biti djeca... I na oblak koji tišti, i na munju koja prijeti, naša blaga nada vrišti: biti čisti, biti sveti!“
