Jednu od najpoznatijih biblijskih rečenica: "Ja sam put, istina i život", prati Isusov poziv: "Vjerujte mi." Poput apostola, i naše reakcije na tu molbu pune su pitanja koja možemo objediniti nazivnikom zašto.
Zašto vjerovati? Toliko puta već su te najprisnije riječi "vjeruj mi" bile iskorištene, mnogo puta već smo pretrpjeli iznevjerenost od ljudi kojima smo vjerovali, a znalo se dogoditi i to da zbog lakovjernosti zapadnemo u probleme. Osim toga, doživjeli smo već da oni koji ne vjeruju, po našim prosudbama, bolje u životu prođu. S utegom tog iskustva pitamo se: Zašto sam vjernik?
Na jednom župnom susretu mladih bilo je zanimljivo slušati odgovore na blisko pitanje: "Zašto moliti?" Čuli smo niz odličnih odgovora na tragu studioznosti, ali njihova težnja za nadmetanjem u učenosti umatala je Boga u duge i komplicirane rečenice tako da je na kraju i on postao neprepoznatljiv. Tada je jedan mladić iz iskrena srca tako uvjerljivo izrekao misao zapanjujuću u svojoj jednostavnosti i duboku u svojoj ozbiljnosti: "Molim zato što Bog postoji."
U prostoriji gotovo da se moglo čuti kako su proradili klikeri. Bog postoji! Ne u ljudskim pametima, negdje u knjigama, negdje u prošlosti, ne kada je to prikladno, ne ovisno o našoj raspoloživosti ili potrebi, nego svagdje i uvijek. Nije li baš to poanta Isusova odgovora, preko učenika Filipa, svakome od nas: "Toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?" Bog postoji, ne kao jedna od opcija, ne kao prilagodljiva istina podložna raznim interpretacijama, ne kao jedan od stilova života, nego: Bog ili ništa.
Tko si to osvijesti, neće više imati potrebu Boga komplicirati, tumačiti, pojašnjavati ili uljepšavati, neće ga više tražiti u svojoj koristi i promatrati u samodopadnosti, nego će ga imati potrebu jednostavno slušati. U evanđelju 5. vazmene nedjelje slušamo Isusov opis vjernika: "Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim."
Vjera i čin u najtješnjoj su vezi jer vjera je prvi korak čina, pri čemu ništa ne vrijedi svoju vjeru ispovijedati ako ne kanimo služiti. Služenje nije znanstvena disciplina, nego disciplina ljubavi. Svatko zna kako se voli – i riječima i bez riječi, i djelima i molitvama i šutnjom, i suzama i smijehom, i u nemoći i snazi, i u društvu i samoći, jednako u iskustvu povjerenja kao i iznevjerenosti. Za svaki slučaj, jer Gospodinu je toliko važno da mu vjerujemo, on je mislio i na one trenutke u kojima posrćemo i zaboravljamo, zato nas je oboružao nadom.
Nema nam druge nego pokrenuti svoje vjerničke klikere da Čin vjere, nade i ljubavi sa zametnutog popisa svagdanjih molitava preselimo u svagdanje situacije, a svoje živote s usputnih putova, koji su ništa, na put Božji koji je sve. Vlč. Ivica Cujzek
