Paleći zadnju svijeću vjenčića, kao da potiho gasne nada da ćemo, kao i uvijek, kako i priliči, bez strepnji na polnoćki uživati u razdraganim pjesmama i srdačno razmjenjivati čestitke s brojnom braćom i sestrama svjedočeći svoju odanost Djetešcu u jaslicama. Na mjesto tog oduševljenja šulja se slutnja da ipak nije sve onako kako srce nalaže, da smo negdje krivo zakoračili gradeći svoja carstva u kojima nema mjesta za Boga. Nije mudro praviti se da je sve u redu kad nije i kad nas to kao vjernike boli.
Nije to prvi bolni Božić, ispjevao je i Ujević stihove: „Bolni Božiću, nemam peći, ali duh naložit ću, sveti oganj i svoju dušu složit ću...“ Nije ni u prošlosti sve bilo perfektno, bilo je skromnih Božića, pamtimo crninom ovijene i oplakane, ali Bog nije nikada dignuo ruke od čovjeka. Neće ni sada! Njegovu ljubav nije moguće sputati ni mržnjom, ni izdajom ni čavlima jer ljubav je jednostavno takva, neuništiva.
No moramo shvatiti da Božić nije raskošna čarolija ili natjecanje za prestiž, donošenje kuglica s tavana i otvaranje poklona. Božić nije raspoloženje, osjećaj ili nostalgija. Božić je čin, događaj koji traje. Ne prepričavanje događaja i običaja, nego njihovo oživotvorenje. Ne čekanje da se okolnosti slože, nego slaganje duša u sakramentu sv. ispovijedi, u pomirenju s bližnjima, u svjedočanstvu molitvenog i iskrenog života - to ne može učiniti netko drugi. Bog je učinio sve, doslovce od pelena do križa! A sada čeka nas.
Zato prije nego što prostremo ukrasne božićne stolnjake, treba se riješiti moljca zla i crva laži koji nagriza stol zajedništva, rovari protiv Boga i brata čovjeka. Treba nas početi vrijeđati praznina zidova bez križa, trebamo oprati nepovjerenje s prozora svojih duša, a na oči bližnjih prestati tjerati suze i prostirati im pod noge tepihe od pogaženih riječi. Tada će moći započeti Božić među nama. Slično kao u odgovoru po čemu se razaznaje trenutak kada prestaje noć i počinje dan: „To je čas kada motreći lice čovjeka u njemu prepoznamo svoga brata ili sestru. Sve dotad u našem srcu vlada hladna noć.“
Često se oslovljavamo braćom i sestrama, ali nešto fali da to prestane biti hladan i formalan, a postane smislen i fer naziv. Fali poniznost Božića iz iskrenog susreta. Jer mi njega čekamo u oblacima kamo bježimo od apsurda i razočaranja na zemlji, a on nas čeka u štalicama naših života odakle nas želi izvesti. I fali nam odlučnost Božje Majke koja dopušta Bogu da bude Bog: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ Odlučnost i poniznost - to je trenutak kada, bez obzira na kalendar i naše romantizirane predodžbe, Božić počinje i traje dok god imamo volje biti jedni za druge malo više ljudi.
