U obredu sakramenta krštenja – pritjelovljenja Kristu i Crkvi – nakon što roditelji kažu koje će ime dati djetetu, svećenik ih pita što traže od Crkve Božje za to dijete. Obred se nakon toga nastavlja, no ostaje upitnik znamo li što se točno od Crkve traži i što ona pruža.
Dakako, sve je prema Katekizmu jasno. I roditelji su svjesni svoje obveze odgoja u vjeri i zajednica je svjesna svoje uloge ispovijedanja i svjedočenja pa nemamo namjeru sve to ponavljati. Svakome je od nas na našoj savjesti koliko autentično vršimo svoje poslanje. Nego se pitamo što sve to skupa znači u konkretnim životnim situacijama maloga i velikoga Roka, Mirka, Josipa... male i velike Anđeline, Marte... u svakodnevici svih nas.
Odgovor nam, na neki način, nudi evanđelje četvrte nedjelje kroz godinu. Tu se govori o ljudima koji su bili najprije zaneseni pa zaprepašteni Isusovim snažnim naukom. Zadivili su se, slično kao što se čovjek u slavlju krštenja divi pred savršenstvom toga čudesnoga Božjega stvorenja koje se polijeva krsnom vodom u vjeri roditelja i zajednice i pred kojim je čudo prvih riječi, prvih koraka, padova i podizanja, čudo odrastanja, ispunjenja snova... Čudo ljubavi. Čudo života.
Slično kao i mi pred snagom toga čuda, pitali su se zaprepašteni ljudi kad se rodio Ivan Krstitelj: "Što li će biti od ovoga djeteta?" A slično se i u Evanđelju, nakon susreta sa snagom Isusa "kojemu se i nečisti dusi pokoravaju", zaprepašteni ljudi pitaju: "Što li je ovo?"
Što je to, dragi čitatelji, što ljudi traže i očekuju od krštenja, od vjere, od vjeronauka, od svećenika, od Crkve? Što je to što čovjek želi od svete mise? Što želi čuti u propovijedi? Na koja pitanja ogovore naći u ovom tekstu? Znamo li što tražimo? Jer ako nismo s tim na čisto, ako plutamo kroz život kako nas voda nosi, onda ni ne možemo znati što tražiti ili što činiti kada voda dođe do grla.
A dođe. U životu voda dođe do grla na razne načine. I tada, kad u grlu stisne strah, kad zapeče grijeh, kad se razjare uništavačke sile zla i osili se razaračka sila mržnje, kada nečisti dusi, nemiri okultizma, sjene vječne tame nahrupe na krhkost čovjekova života i čovjek se prepadne, tada malo vrijede ljepuškaste riječi, nonšalantne fraze i atraktivne laži.
Što tada vrijedi? To je ono što Crkva Božja, poput roditelja koji samo najbolje za svoju djecu žele, garantira svakome tko ne traži prolaznosti i populizam, nego istinu trajniju od svih vremena, smisao snažniji od svih sila, ljepotu čudesniju od svih čuda; čežnju koja ispunjenje doživljava u susretu s Gospodinom na pragu vječnosti. Tko u Crkvi nešto drugo traži, na krivom mjestu traži jer Crkva uvijek usmjerava na "onoga koji ima vlast" – Isusa Krista. Vlč. Ivica Cujzek
