Na početku korizme Duh Božje riječi vodi nas u pustinju gdje nalazimo poticaje za promišljanje o životnim situacijama u kojima prijete mnoge opasnosti. Sve na što nas Sveto pismo upozorava više-manje jasno je.
No kada nam je srce u peti, kad se nađemo u škripcu, kad osjećamo nesigurnost ili slabost, nije tako lako reagirati hrabro i hladne glave poput Isusa koji se našao pred đavlovim iskušenjima. Vrijedno je primijetiti da je on prije toga 40 dana postio.
Kao uporišta u suočavanju s napastima, Crkva je na temelju biblijskih izvještaja i vjerničkog iskustva iznjedrila tri korizmena stupa. Pokraj molitve i djela ljubavi, pomalo je zapostavljen post, a o njegovoj nezamjenjivosti svjedočimo iz dana u dan.
Pogledamo li aktualna zbivanja, sve što simbol pustinje sugerira danas u društvu nije vezano za oskudicu, nego za obilje. Naše pustinje kao da su postale džungle u kojima vlada gomila predmeta što zbunjuje svojom kaotičnošću i neredom. Mnogi ljudi imaju svega previše: hrane, odjeće, raznih stvari, kojekakvih mogućnosti i opcija. Koliko samo imamo trgovina, televizijskih programa, (ne)kulturnih sadržaja, koliko pustih riječi, arogantnosti, besramnosti i gluposti, koliko razbacivanja basnoslovnim novčanim ciframa itd.
Takvo okružje, koje karakteriziraju veće oči nego želudac, vodi u napast nezasitnosti i pohlepe, koja se manifestira u nezahvalnosti. Zato se slikovito može reći da u glavi kruli kad je trbuh pun.
"Čovjek mora biti u toku s vremenom!" Dapače, ali ne na štetu zdrave pameti! To zdravlje čuva post jer čovjeku omogućuje da se disciplinira i distancira od svega čime je prezasićen, i tjelesno i duhovno, da bi mogao pravilno vrednovati što je u životu zaista bitno i da se podsjeti kako mu, zapravo, malo – sve dalje, sve manje – treba. Na kraju života čovjek dokuči ono što su sveti ljudi imali milost i mudrost razumjeti prije: "Ako je Bog sve što imaš, onda imaš sve što ti treba."
Vratimo post u žarište svoje volje da možemo i mi to razumjeti! Post je izvrsna i mentalna i duhovna i tjelesna vježba koja čovjeku omogućuje da ovlada sobom, da se osjeća dobro u svojoj koži, da ukroti vlastite nerazumne zahtjeve i ohole želje te stekne uravnoteženost, prijeko potrebnu u odnosu prema svijetu, i jakost duha u odnosu prema sveprisutnim napastima.
Posteći otkrivamo vrijednost onoga što nam stvarno treba. Jako dobro to razumje svatko tko se suočio sa životnim tragedijama, bolešću ili neimaštinom, tko je prošao pakao ovisnosti ili nasilja. Najstvarnija ljudska potreba pohranjena je u riječima kao što su "volim te", "stalo mi je", "hvala ti"... Postimo od previše priče! Neka naši bližnji čuju te riječi! Neka Bog čuje te naše riječi! Vlč. Ivica Cujzek
