Ključnu poruku izrekao je Isus na posljednjoj večeri, svoju želju koju si iznova osvješćujemo na petu vazmenu nedjelju: "Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge."
Želimo li biti dosljedni učenici i prijatelji Kristovi, moramo ga dobro razumjeti. Nije on rekao ljubite mene kao što sam ja ljubio vas, nego ljubite jedni druge. Zahtjevno je to. Lakše je ljubiti njega – Boga koji nas jedini nikada ne može prevariti ili iznevjeriti, koji može i hoće uslišiti naše prošnje i uzdignuti naše živote prema onome što sanjamo.
Ali nije lako ljubiti brata i sestru izranjene grijehom; pogažene, slabe, krhke, male, kakvi svi mi jesmo. Nije lako ljubiti one koji nam ne imponiraju, koji nam, možda, idu na živce, čije postupke ne razumijemo, koji su nam daleki pa nas njihove rane ne dotiču, ili preblizu pa su nam njihove rane postale preobične ili preodbojne, od kojih nemamo nikakve koristi – ili barem to mi mislimo da nemamo, a samo Bog zna koliko je koristi za naše spasenje blizina potrebita brata i sestre. Ovisnika. Siromaha. Neukoga. Grešnika. Lijenčine. Umišljenika. Sebičnjaka. Škrca. Nezahvalnika. Licemjera. Dokad ćemo tako jedni druge etiketirati? Zar sve dok si u sprovodnoj povorci, napokon, ne uzmemo vremena na križu pročitati njegovo ili njezino ime?
Netko je zapisao lijepu misao: "Kažu da anđeli imaju krila i lete. Ali netko ipak otiske raja ostavlja na zemlji." Gospodin nas poziva da naše ime bude na mjestu toga nekoga, anđeoski dobroga, tko će za sobom ostavljati tragove riječi koje svakodnevno molimo: "kako na nebu, tako i na zemlji". Na nebu nema osude, prijezira, zavisti, ravnodušnosti i svih ostalih destruktivnih alata koji dobrotu kompromitiraju i zatiru ljepotu življenja. Nema na nebu uljeza koji međuljudske odnose razaraju. Ne nosimo ni mi zemljom to oruđe zloga, nego budimo taj netko za koga će na prvi pogled jasno biti da je Božji.
Božji ljudi nisu jedni protiv drugih, nego jedni za druge. Oni razlučuju grijeh od grešnika, grijeh osuđuju i odbacuju, ali grešnika prigrljuju i ljube. Sigurno je da to nije lako, ali je dobro, lijepo i časno. A kada postane preteško, sjetimo se zašto to činimo – jer tako je htio Isus. On je to od nas tražio. Mi nismo pozvani preispitivati njegove razloge zašto, nego smo pozvani učiti, čitajući s njegova križa, kako.
Kako podignuti zemlju malo više k nebu? Tako da ponizno, bogobojazno tražimo što nas spaja, a ne razdvaja, tako da jednostavno i iskreno ispunjavamo Njegovu želju: "ljubite jedni druge". O, kako će to biti važno kada i naša imena budu čitana s križa očima koje nas ispraćaju k nebu! Vlč. Ivica Cujzek
