Ljudi koji su pretrpjeli velike gubitke u životu kažu da nema veće boli nego kad se izgubi vlastito dijete. Nezamislive su to traume i rane s kojima treba naučiti živjeti jer ne zacjeljuju.
Trinaesta nedjelja kroz godinu pred nas stavlja takav potresni prizor obitelji koja se suočava sa smrću djevojčice. U toj strašnoj neutješnosti Gospodin traži smirenost i povjerenje, što zvuči nemoguće kada sve u čovjeku kipi jer nema toga što otac i majka ne bi učinili da spase život svoga djeteta, a preplavljuju ih emocije bespomoćnosti.
Zar ne osjećamo i mi ovih dana udio te nemoći kada svoju djecu u duhovnom smislu polako gubimo iz sigurnosti i zdravlja Božje blizine? Iz godine u godinu žalimo se kako nam nakon slavlja prve pričesti i krizme crkve izgledaju otužno jer u njima se brzo ugasi mladenački entuzijazam. No jednom se naše primjedbe moraju zamijeniti odgovornom zapitanošću zašto je to tako.
I Gospodin je one koji su samo naricali i podsmjehivali se njegovim riječima doslovce izbacio iz prostorije. Poticaj je to nama da promislimo zašto mnogi mladi u našoj duhovnoj obitelji ne nalaze dovoljno interesa, radije se zadržavaju u kafićima, na ulici, u osami ili za računalima gdje nalaze zadovoljstvo, ali ne i mir te se gube u porocima i ispraznostima.
Odgovor na pitanje zašto im sakramentalan život nije privlačan nećemo pronaći u prebacivanju odgovornosti da je za to kriv adolescentski bunt ili moderni lideri i lobiji koji promiču dvojbene društvene vrednote. Ne možemo se izvlačiti na utjecaje medija koji promoviraju svjetovne teme, na kulturna strujanja gdje se kroz film, glazbu i suvremene načine komunikacije tinejdžerima nude strasti različite od onih koje pruža žar Duha Svetoga. Nije problem niti u "staromodnosti", "konzervatizmu" i sl. floskulama koje se vezuju za sakralnu kulturu.
Odgovor na pitanje zašto gubimo djecu pronaći ćemo kada ostavimo žalopojke i krenemo u potragu za izgubljenim djetetom u sebi. Ne u smislu djetinjastog pristupa životu, nego u smislu izvorne dječje vještine uživanja u životu, u Bogu i bližnjemu.
Radi se o vraćanju dječjeg poleta u neustrašivu borbu za svoja načela, buđenju pažnje umrtvljene egoizmom, oživljavanju sloge zatrpane jalom i one dječje čiste iskrenosti nagrđene licemjerjem. Radi se o jačanju molitvenog života prožetog nadom i povjerenjem.
Jer vjera nije teorija koja se može kampanjski naštrebati. Vjera je svakodnevno srčano svjedočanstvo onoga što ispovijedamo. Ako je istina da bismo sve dali da sačuvamo živote svoje djece blizu Božje ljepote, smisla i zdravlja, ne smije nam biti teška dosljednost u pružanju uzora hrabrog kršćanskog života, jednako u iskustvu radosnog slavlja, kao i životne borbe.
