Prošlog smo tjedna promišljali nad događajem u Cezareji Filipovoj gdje je apostol Petar na Isusovo pitanje: „A vi, što vi kažete tko sam ja?“ u nadahnuću i spoznaji od Boga Oca darovanoj ispovijedio vjeru u Isusa Krista Spasitelja: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“. Isus ga tada naziva blaženim i obećava mu da će na njemu sagraditi Crkvu svoju.
Odmah nakon tog događaja slijedi prvi navještaj muke kada Isus počinje pripremati učenike na događaje muke, smrti i uskrsnuća, te ih poučava o konačnom smislu i razlogu Njegovog dolaska. Onaj blaženi Petar uzima Isusa na stranu i govori: „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“ (Mt 16, 22) A Isus mu na to odgovara možda najoštrijim i najodlučnijim riječima čitavog Evanđelja: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“ (Mt 16, 23)
Ove Isusove riječi upućene Petru jasno daju do znanja da se Božji plan spasenja za čovjeka ostvaruje jedino Isusovom otkupiteljskom mukom i smrću na križu. Isus nakon strogog ukora Petru ne prekida komunikaciju s njime nego pojašnjava u čemu je Petrova zabluda: nije ti na pameti što je Božje, već što je ljudsko. Još uvijek, nakon toliko hoda s Isusom, Petar spasenje čovjeka i izraelskog naroda doživljava kroz iskazivanje moći, vlasti i gospodstva Mesijina i ne razumije Božji put ljubavi, služenja i žrtve. I to žrtve života.
Svjestan kako i drugi učenici ne razumiju, Isus nastavlja svoj govor o uvjetima koje mora ispunjavati onaj koji ga želi nasljedovati: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.“ (Mt 16, 24 – 25)
Možemo zamisliti Isusove učenike; sve do ovog trenutka čini se da su pronašli Mesiju. Isus lijepo propovijeda, govori o ljubavi, praštanju, nadopunjuje Mojsijev zakon, oko njega se događaju čudesa, ljudi hrle k njemu, traže ga, zasigurno se i sami osjećaju važni. I onda Isus pred njih stavlja ove uvjete za nasljedovanje. Izgubiti život, križ...
Isus od njih traži da se životno opredijele za Njega, da otkrivaju Božji put ljubavi koja se ostvaruje u služenju i žrtvovanju, da se odreknu starog čovjeka. Dok ne umre „stari“ čovjek ne može se roditi „novi“. A to je bolno, kako umiranje tako i rađanje. Kroz patnju i križ čovjek se preporađa za novi život, onaj božanski koji nam je često zasjenjen ovim prirodnim, zemaljskim, toliko bliskim i dohvatljivim.
Čovjek je vječan, svijet je prolazan, a toliko puta ne računamo s vječnošću već sve svoje snage upiremo da osvojimo svijet. Slijediti Isusa znači nastojati promijeniti svijet, a ne prilagoditi se svijetu, znači gledati svijet optikom vječne bubućnosti.
