Prošlog smo tjedna promišljali o daru potpunog oprosta koji primamo iz duhovne riznice Crkve, po zaslugama Isusa Krista i općinstva svetih u posebnim prigodama. Kroz govor o oprostu i kroz sakramente Crkve, a posebno sakramente sv. ispovijedi i euharistije otkrivamo Božje milosrđe, Božju uključenost i samilost prema čovjeku kojemu uvijek iznova dolazi u susret, nudi svoju ruku, odgovara na njegove potrebe tijela i duše.
Isusova ispružena ruka kojom podupire vjeru apostola Petra mogla bi biti ilustracija nedjeljnog evanđelja u kojem čitamo kako je Isus nahranio više od 5 tisuća ljudi, a nakon toga prisilio učenike da odu lađom, otpustio ljude i osamio se u molitvi na gori. U međuvremenu učenici doživljavaju nevrijeme u lađi, a Isus im prilazi hodeći po vodi. Petar povjeruje, krene, hoda po vodi, ali posumnja i pada. Isus mu pruža ruku i spašava ga, a u čudu stišavanja oluje apostoli prepoznaju u njemu Sina Božjega.
Zanimljivo je zaustaviti se na činjenici da je Isus između dva čuda, onom od prošle nedjelje kada je sa pet kruhova i dvije ribe nahranio mnoštvo i ovog stišavanja oluje o kojem ćemo slušati u nedjelju, Isus molio. Isus molitelj je Isus koji ima živi i intiman odnos s Ocem u Duhu svetom. U evanđeljima otkrivamo kako je Isus molio na mirnim mjestima (Mk 1, 35; Lk 5, 16), molio je molitve zahvalnice (Mk 14, 22); u molitvi je slavio Boga Oca (Lk 10, 21); molio je za svoje učenike i za sve vjernike (Iv 17, 11.20-21); molio je u vremenima tjeskobe (Lk 22, 44; Mt 27, 46) i molio je pun poštovanja i u potpunom predanju Bogu (Mt 26, 39).
Molitva je okosnica našega života u vjeri, naše povezanosti s Bogom koja nam i u kriznim i teškim situacijama, u olujama života pomaže prepoznati i uhvatiti Isusovu ispruženu ruku. Zanimljivo je u tom kontekstu oluje pogledati i prvo čitanje današnje nedjelje iz Prve knjige o Kraljevima 19, 9a.11-13a u kojem prorok Ilija prepoznaje Gospodina u laganom lahoru jer Bog nije oluja, potres ili oganj. Bog se služi našim životnim olujama kako bismo u Njegovom dolasku i prisutnosti u našem životu prepoznali blagi lahor. Gospodin je zaklon od nevremena i oluja, on stišava oluje našega života, u njegovom društvu otkrivamo tko smo, ali otkrivamo i tko je Bog za nas, te koliko nas ljubi.
Baš kao i kod apostola Petra naš je vjernički život ispunjen usponima i padovima, vremenima vjere i vremenima sumnje, trenucima borbenog zauzimanja i trenucima izdaje, ali ne smijem u svemu tome zaboraviti Isusovu ispruženu ruku. Oluja će biti mnogo, a jedini pravi odmor je u Bogu koji nam po svome Sinu Isusu Kristu govori: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“
