Crkva zbog važnosti značenja božićnog misterija više puta biblijskim tekstovima u liturgiji naviješta veličinu Božje ljubavi prema čovjeku, koja se očitovala po utjelovljenju i rođenju Sina Božjega te se nastavila u njegovu životu, smrti i uskrsnuću. Sin Božji postao je čovjekom i tako je svima zagarantirao dostojanstvo i poštovanje, a od nas traži da jedni prema drugima budemo kao braća i sestre. Tu si još trebamo osvijestiti privilegiranu činjenicu, saznanje da smo po Kristu zadobili dioništvo u božanskom životu.
Bog je u Starom zavjetu Izraelcima po prorocima otkrivao svoje zakone i smjernice za pravedan život kako bi svoj život uskladili i živjeli u zajedništvu s Njim. Sve su te objave i pozivi bili (i jesu dan-danas) poučavanje u Božjoj mudrosti. Tako sveti Pavao zahvaćen tom mudrošću sretno i ushićeno pozdravlja svoju zajednicu u Efezu ohrabrujući ih da trebaju biti ponosni i radosni jer su Kristovi sljedbenici, koji ih je sve obdario svim dobrima. Pavao i nas danas poziva na potpuno (svim umom svojim, svim srcem svojim) predanje Bogu i braći ljudima. Govori nam da u našim međuljudskim odnosima srušimo sve prepreke koje nas dijele i otuđuju, jer samo tako ćemo doprinijeti izgradnji boljeg i pravednijeg – Božjeg svijeta.
Božja mudrost, naviještana u Starom, objavljuje se u Novom zavjetu u drugoj božanskoj osobi, u Riječi po kojoj je sve postalo. Tako se Bog spušta k čovjeku, boravi s njim trajno i poziva ga na suradnju. Nas poziva i potiče navješćivati Božju Riječ svim ljudima, a posebno onima koji još nisu ni čuli za njega. Da bismo je drugima pravilno prenosili, i mi sami je u vlastitom životu trebamo prihvatiti istinski i potpuno. Ne smijemo se ponijeti činjenicom da je dovoljno reći da smo kršteni, da smo „dovoljno upoznali Boga“. Pitajmo se je li uistinu Bog Otac, koji je po Isusu postao čovjekom, uistinu onaj Emanuel – Bog s nama. Dozvoljavamo li mu da boravi s nama u našem „šatoru“ i dijeli radosti i tuge svakodnevnog života? Zovemo li ga i očekujemo neka uđe i ostane dio našeg života? Jesmo li mi uistinu „njegov narod“?
Bog Otac po Sinu, utjelovljenoj Riječi, prihvaća čovjekovu sklonost pogreškama. Sin je postao povijesna osoba, pripadnik židovskog naroda i član ljudske obitelji. Bio je spreman i sposoban suosjećati s ljudima. Ta utjelovljena Riječ i danas usmjeruje naš život i daje mu pravi smisao. Mi tu činjenicu samo trebamo prihvatiti i živjeti u skladu s mudrošću Božjom – u ljubavi i vjernosti. Svetkovinom Bogojavljenja – Sveta tri kralja očituje se punina božićnog otajstva po kojem se Bog objavio svim ljudima bez obzira na pripadnost narodu ili rasi. Isus kao novorođenče „propovijeda“, donosi mir svim ljudima dobre volje.
Mudraci koji su mu se došli pokloniti u Betlehem i iskazati mu svoje poštovanje i ljubav, zapravo su preteče svih narodâ koji će tijekom povijesti prihvatiti radosnu vijest o Kristu Spasitelju. Bogojavljenje nam doziva u pamet činjenicu da je Crkva jasan znak spasenja pojedinaca i svih naroda, da je svaki član Crkve pozvan biti „svjetlo svijeta“ i „sol zemlje“ onima koji još nisu upoznali Krista Spasitelja, kao i onima koji su postali mlaki u svojoj vjeri. Svima trebamo svojim životom iskazati dobrodošlicu, pokazati da su prihvaćeni, da su nam važni, jer Bog Otac ih voli i želi im ostati blizu.
