Prorok Ilija doživio je krizu vjere i nade nakon uspješne borbe s Baalovim svećenicima. Kao da je izgubio cilj i smisao života, priznaje se grešnikom poput svojih sunarodnjaka kojima ga je Bog poslao. U takvim životnim krizama čovjek ima priliku ozbiljno preispitati smjer svojeg života. Na tom putu treba prepoznati Božju prisutnost i osluškivati Božji glas, treba prihvatiti pomoć koju On nudi, podići se iz pepela i krenuti dalje.
Sveti Pavao u svojoj poslanici Efežanima sve nas podsjeća kako živjeti da bismo ostali Božji nasljedovatelji. Potiče nas da se ne umorimo hoditi u ljubavi kojom je Krist nas ljubio te dao svoj život za naše spasenje. Prema našim bližnjima trebamo biti milosrdni i dobrostivi, spremni na bezuvjetno opraštanje. Kao takvi ostat ćemo Božja milina.
Isusovi sugovornici u Kafarnaumu nisu bili ni spremni ni sposobni za korjenitu promjenu koju je naviještao Isus. Svojim mrmljanjem žele umanjiti njegov značaj i ugled među mnoštvom koje ga je slijedilo. Tako su izrazili svoju nevjeru i nepovjerenje u Božji plan spasenja, čime su postali poput njihovih predaka kad su nakon čudesnog oslobađanja iz egipatskog ropstva prigovarali Mojsiju da će u pustinji umrijeti od gladi i žeđi.
Vjeru u Isusa i Božju inicijativu u životu čovjeka imaju oni koji slušaju Božju riječ i svoj život usklađuju s njom. Kako bismo trajno ostali djeca Božja i Kristovi učenici trebamo ga prihvatiti kao Mesiju i nasljedovati ga. Židovi su mislili da je za poznavanje Isusa bilo dovoljno znati odakle je i tko su mu roditelji. Tako su isključili mogućnost da je on Spasitelj svijeta obećavan po prorocima.
Isus upravo na osobnoj vjeri učenika u njegovo poslanje temelji svoj nauk o vječnom životu, koji zapravo za istinske vjernike u određenoj mjeri počinje već u ovozemnom životu. Vjera je, znamo, Božja ponuda i dar čovjeku. Čovjek je prihvaća ili odbacuje. Vjernik se otvara Božjoj inicijativi i osjeća potrebu učvršćivati svoju vjeru.
Vrhunac duhovne okrepe dobivamo u euharistiji. Isus nam se daruje kao duhovna hrana u Božjoj riječi i kruhu života. Slušanjem Božje riječi i prihvaćanjem Isusovih djela crpimo snagu i milost za svoje djelovanje u zajednici Kristovih vjernika - Crkvi. Znamo da je euharistija predvođena apostolima, a kasnije biskupima i svećenicima, od prvih kršćanskih vremena bila znak prepoznavanja i temelj zajednice vjernika. Stoga se i mi danas trebamo nazivati zajednicom i biti njezini aktivni članovi. Slaveći nedjeljnu euharistiju zajedno s pastirima Crkve izgrađujemo i učvršćujemo našu zajednicu vjernika.
Isus je danas ljudima kruh života prije svega ako vjerom prihvaćaju njegovu riječ i životom svjedoče opredjeljenja za njega kao Očevog poslanika. Svaki dan u ispitu savjesti trebamo se pitati tražimo li Krista i prihvaćamo li ga kao kruh našeg života, ima li u našem životu više zahvalnosti, slobode i ljubavi ili pak sebičnosti, oholosti, zasićenosti u dobroti i zajedništvu? Odgovorimo si na ova pitanja u pokajničkom činu nedjeljne euharistije!
