Uskrs kao najveći kršćanski blagdan slavi se sve do blagdana Duhova kao intenzivno Uskrsno liturgijsko vrijeme u kojem promišljamo i obnavljamo osbnu vjeru u Isusovo uskrsnuće. U tom liturgijskom vremenu u misnim čitanjima pratimo prvu Crkvu koja u postuskrsnom hodu s Isusom otkriva otajstvo otkupljenja i spasenja čovjeka po Isusovom vazmenom otajstvu.
Uskrsnuli Isus koji se ukazuje svojim učenicima nije tek neki tajanstveni duh nego stvarni, živi Isus koji ih hrani, koji im tumači Pisma, koji ih hrabri i povjerava ima misiju da Evanđelje pronose sve do nakraj zemlje. Svima njima bilo je potrebno hodati s Isusom nakon njegova Uskrsnuća kako bi povjerovali, kako bi povratili nadu koja je umrla Njegovom smrću, kako bi razumijeli poslanje Sina Božjega.
Možda najljepši evanđeoski tekst koji govori o počecima otkrivanja otajstva Isusove muke, smrti i uskrsnuća jest tekst o dvojici učenika na putu u Emaus. Prestrašeni i razočarani jer Isus nije ispunio njihova očekivanja vraćaju se u svoj rodni grad. Na putu im se pridružuje Uskrsli i malo pomalo skida veo s njihovih očiju. Otvara im srca kako bi napustili vlastiti viziju Isusovog mesijanskog poslanja i prionuli uz Njega unatoč neshvatljivosti križa.
I danas kada se čini da zlo bolesti i smrti pritišće čitavo čovječanstvo ljudi se teško okreću za neprolaznim vrijednostima, teško se otvaraju nadnaravnom. Teško je gledati kako je i dalje za suvremenog čovjeka Krist beznačajan, a Crkva nevažna. Gladajući sve to mi vjernici se doista nalazimo na putu u Emaus, ne razumijemo, razočarani smo, gubimo hrabrost i vjeru.
U tim sumnjama potrebno je hodati s Isusom, potrebno je iznova istraživati Pisma, graditi povjerenje koje se razvija na zajedničkom putu, postavljati Mu pitanja, otvoriti svoje srce za odgovore koje nam daje jer samo otvorenošću srca jedni druge prepoznajemo.
Otvorena srca učenika u Emausu otkrila su Isusov identitet u znaku euharistije. Euharistija postaje centar svakog vjerničkog života, stol Božje Riječi i Božjeg kruha omogućava nam da Isusa upoznajemo te da nakon najintimnijeg druženja s Njime u pričesti, budemo spremni "vratiti se u Jeruzalem" i svjedočiti za Njega.
Euharistija treba postati mjestom naše povezanosti s Uskrslim, ali i vjernika međusobno. Lomljenje kruha, znači dijeljenje životnih briga, međusobno podupiranje u nastojanju da budemo bolji ljudi, bolja župna zajednica, bolje društvo. Riječ Božja koju slušamo u ovom vazmenom vremenu svjedoči nam da je kršćanstvo vjera zajedništva i ljubavi: u zajedništvu se liječi sumnja (apostol Toma), u zajedništvu se nadvladava tuga (apostoli), u zajedništvu se doživljava utjeha i spoznavanje Uskrsnuća (učenici u Emaus). Vjerujem da ćemo nakon ove muke bez zajedništa euharistijskog stola još više otkriti njegovu vrijednost.
