Došašće ljude ispunja nadom da će im ipak biti ugrijane ruke od hladnoće izvana i zebnje iznutra. U tom se duhu Crkva poziva na Božju riječ da je svakome povjeren njegov posao, a vrataru da bdije. No tko bi mogao kazati što to zapravo znači bdjeti?
Tražeći odgovor, najbolje bi bilo da se uputimo do jednog djeda ili bake koji danima iza trošnih zavjesa tiho čekaju, samo da vide lica onih koji im život znače. Ili mogli bismo pitati jednu ženu. Nakon dugih sati ljubaznog smiješka koji prati težak rad na poslu, izglačanih košulja, pregledanih zadaća, svježih kolača i ostalih nevidljivih poslova kod kuće, bdijenje je položeno u nježnost kojom neumorne ruke miluju lice djeteta. Pitajmo i muškarca koji svaki korak krijepi novom voljom da obitelji priskrbi bezbrižan život usprkos svim protivštinama ovog nezahvalnog vremena.
Što točno znači bdjeti, provjerimo kod onih čije ruke ne drhte od zime, nego od nepovjerenja u ljudima, koje bije bolest, nasilje, laž, nepravda... Ili pođimo do čovjeka koji, i paleći adventsku svijeću, proživljava napuštenost, iznevjerenost, izdaju Getsemanija. Upitajmo njega što znači hrabro i zahvalno ići ususret jutru u kojem se nazire još jedan Veliki petak.
Svaki od tih vratara Božjih vrijednosti, čuvara radosti i zaštitnika nade, govori da bdjeti znači voditi brigu, boriti se za istinu i poštenje. Ne koliko je dovoljno, ne koliko i drugi, koliko se podrazumijeva, nego više. Raditi, moliti, voljeti, ustrajati uvijek više - to znači bdjeti. I kada se čovjek iscrpi u davanju svega od sebe, a njegovu žrtvu nitko ne doživljava. I kada se umori srce puno razumijevanja i strpljenja, a za njegovo kucanje nema mjesta u poštovanju bližnjega. Kada se volja lomi, a nada je razapeta, tada se izboriti za još jedan korak više radi Krista, to je bdijenje koje ne osvjetljuju žarulje adventa, nego žar srca koje voli do kraja.
Ta bit bdijenja sadržana je i u iskustvu jednog dječaka koji je ljetos prvi put doživio potpunu tamu zbog nestanka struje u nevremenu. Zabrinuti neće li se uplašiti, roditelji su zapalili svijeću i prenuli se oduševljenjem svog sina onim što je vidio. Ugasili su se predmeti koji inače osvajaju pažnju, sve stvari, igračke, crtići, mobiteli, aparati, a upalila su se, jedno uz drugo, lica oca i majke. To je misija došašća: ugašena svjetla, ugašene stvari, a upaljeni ljudi.
Dragi čitatelji, takvo nam došašće želim! Ne plašimo se oluja tame, već se radujmo brižnim licima koja imaju volje učiniti taj, uvijek iznova još samo jedan, korak bliže Bogu i čovjeku. Neka vam iščekivanje Božića takvom gorljivošću obasja duše i ugrije ruke koje se čvrsto drže skupa!
