Došašće je vrijeme radosti, stalno to naglašavamo i tu ljudsku potrebu prepoznajemo u sve većem interesu za advent. Što toliki ljudi traže na "adventima"? Traže radost. Čeznu da se nešto dogodi, nadaju se sreći.
To možemo razumjeti jer svi smo potrebni radosti, no tragajući za njom, nerijetko otkrivamo vlastitu ograničenost. Vanjsko blještavilo brzo prođe, a zabava prestaje kada se suočimo s realnošću i ljudskom slabošću. Umjetni advent razočarava jer na tren razveseli, ali ne mijenja ništa, ništa se ne događa, a čovjek nije stvoren za ništa.
Još iz srednjoškolskih dana prati me jedan problem. Profesor je pitao može li čovjek biti sretan kraj nesreće drugog čovjeka. Znamo da biti sretan i radostan nije baš isto, ali nije baš ni različito. Mogu li ja unutarnje zadovoljstvo imati znajući da moj brat ili sestra pati? Može li kršćanin mirno zaspati ako je njegov susjed gladan? Može li osjećati duševni mir dok u svijetu bukti mržnja i zlo se zariva u ljudske rane?
Problem usložnjava to što nas Crkva potiče na radost! S pravom bi netko mogao prigovoriti što se ja radujem dok toliki trpe. Ja mislim da čovjek ne može biti sretan pored nesreće svoga brata ili sestre – znači li to da izdajem duh radosti došašća? Onda bi mi mogli, opet s pravom, prigovoriti oni kojima propovijedam o evanđeoskom radosnom prihvaćanju svega što život nosi.
To su prava pitanja kojima duh došašća kuca na savjesti. Duh svjetovnog adventa ni na što ne kuca, osim na novčanike. Ali duhovni advent postavlja teška pitanja, zato i nije toliko popularan. On od nas nešto ozbiljno traži, ali i daje ozbiljne odgovore.
Stariji se sigurno sjećaju pjesme: "Da sam ja netko, svim majkama bih izbrisao bore, učinio da očevi ih vole..." Nismo radosni kada uvidimo da mnogo toga ne možemo, da smo nemoćni. Ali znamo tko može, zato smo radosna Crkva! Ivan Krstitelj u evanđelju 2. nedjelje došašća propovijeda da dolazi onaj koji je jači, koji ne krsti vodom, što je vanjski znak, nego Duhom Svetim koji mijenja sve iznutra. Taj Netko događa se u ovoj suznoj dolini! I mijenja ništa u sve.
Da sam ja netko, učinio bih da svaki čovjek želi živjeti tu neuništivu radost došašća i maknuti se od svega što mu nije potrebno, baš poput Krstitelja. On ništa nije imao, kamoli sreću o kakvoj danas ljudi maštaju, a živio je radost došašća još od majčine utrobe, i kada je proživljavao nesreću i sreću drugih, i kada je mučki smaknut. Baš je on prvi svjedok radosti jer zna da ona nije u trenutnim okolnostima i mogućnostima, nego u Bogu.
Radost je u Bogu koji sigurno dolazi dati smisao svemu što proživljavamo i učiniti da budemo i mi netko tko u ovaj svijet donosi njegovo obećanje: "Žalost će se vaša okrenuti u radost." Vlč. Ivica Cujzek
