Naše vrijeme obilježeno je osjećajima nespokojstva koje produbljuju zastrašujuće okolnosti uzrokovane pandemijom, a čitanja na početku došašća, na prvi pogled, na istome su tragu.
Isus spominje bezizlaznu tjeskobu i izdisaje ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. No malo dublji pogled otkriva nam baš suprotno: "Uspravite se i podignite glave". Kako, s obzirom na sveprisutne krize i opterećujuće strahove? Zašto, ako i Gospodin naviješta kataklizmu? Opravdana su to pitanja, ali otvorimo li svoje srce duhu Božje riječi i vodstvu Crkve, pronaći ćemo odgovor, najprije zašto.
Zato što kršćani ne iščekuju propast, nego dolazak. To je ključ došašća, vremena u kojem smo pozvani na osobit način dati smisao svome čekanju, čija je ljepota u sigurnosti dolaska. Mi imamo nepobitnu i neupitnu sigurnost da ćemo nakon svih problema i muka u tami koja zahvaća svijet i ljudsko srce "ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom", a dolazi upravo ispuniti svoje obećanje i ukloniti naše strahove.
U svjetlu te istine, nudi nam se i odgovor kako da se uspravimo i podignemo glave pred svim izazovima našega vremena. Taj odgovor proizlazi iz razboritog razlučivanja čega se, zapravo, mi bojimo i odakle izviru naši strahovi. Iznad svega, radi se o nepovjerenju. To je uzrok nesuglasica i svađa, ugroza, nervoze i usamljenosti, tolikih nesreća i tuge koja nas obuzima kada pogledamo u tamne sjene oko sebe.
Ali to nije sve što nas okružuje jer njima se suprotstavljaju čuvari došašća u ovome svijetu - hrabri i strpljivi, samozatajni dobri ljudi koji ne bježe od odgovornosti i ne zaletavaju se brzopleto i nepromišljeno u nepoznata i opasna područja. Oni koji paze jedni na druge, napose na one koji su ugroženi, siromašni, bolesni, uplašeni.
Budimo i mi takvi, vjerodostojni nositelji došašća koje nas hoće učvrstiti, najprije u povjerenju u dobroga Boga, a onda i u dobrotu čovjeka. Zato ne propustimo prelijepu poruku sv. misa zornica koje tjeraju tamu iz našega svijeta. Zapalimo svjetlo na adventskom vjenčiću koje tjera tamu iz naših domova i neka nas svjetiljka naših savjesti vodi prema sakramentu ispovijedi kao izričaju došašća koji tjera tamu iz naših srdaca.
U tom duhu želim vam radostan hod kroz došašće! Otkrijmo u njemu kako je život prekratak da bismo se svađali. Život je predragocjen da bismo ga trošili na prepucavanja tko je u pravu. Život je prelijep da bismo ga nagrđivali mrljama nepovjerenja i presvet da bismo u njemu trnuli svjetla nade koja je svojim obećanjem za svakoga od nas upalio Bog. S tim svjetlom podignimo glave i neustrašivim pogledom vjere pođimo prema boljem svijetu koji smo pozvani zajedno izgrađivati.
