Jeremija je tješio potomke Izraelaca koje su Asirci odveli u sužanjstvo te najavljivao da će ih Bog vratiti u domovinu ako se obrate oni koji su u njoj ostali. U Jeruzalem je najavljivao propast grada i države ako se narod ne obrati. Nije bio shvaćen ni prihvaćen za života, štoviše branili su mu javne nastupe. Tek iza Jeremijine smrti narod je u tuđini razmatrao njegove propovijedi. Od Jeremije koji je za života doživljavao samo neuspjehe možemo naučiti da se i u neuspjesima isplati vršiti ono što Bog od nas traži jer kad tad će na vidjelo doći pravednost. Vjernički život među sugrađanima drugih uvjerenja Pavao uspoređuje sa sportskim natjecanjem. Sportaši pred utrku skidaju sa sebe sve suvišno, kako bi što prije stigli do cilja. Tako savjetuje krštenim Židovima da se ne vraćaju religijskim obredima židovstva jer bi im bili samo novi teret u životnoj trci.
Ako tu situaciju gledamo s današnje perspektive možemo reći da i mi danas imamo terete i grijehe koji nas sputavaju na putu u nebesku domovinu. Kao putujuća i hodočasnička crkvena zajednica trebamo imati cilj u vječnosti i sve na zemlji podrediti tome. Na tom putu trebamo upirati pogled u Isusa, koji je smrću i uskrsnućem postao začetnik dovršitelj ljudskog spasenja. Oslonjen na Oca, Isus je dovršio životnu trku i ostaje nam trajni predvodnik vjerničkog hoda kroz život. Čitajući evanđeoske tekstove više volimo pratiti Isusa u njegovim uspjesima, a manje razmišljamo o činjenici da je u svom javnom djelovanju među sugrađanima u Nazaretu, rodbinom i sljedbenicima imao problema u shvaćanju njegovog poslanja. Ili su ga pokušavali ušutkivati ili su ga odgovarali da negdje ode, nešto veli ili učini.
Unatoč takvim utezima Isus neustrašivo ostvaruje Očev plan spasenja čovjeka. Isus razmišlja o neželjenim posljedicama svoga mesijanskog djelovanja. Doživjevši podjelu među mještanima i rodbinom poradi sebe, Isus iz iskustva govori kako njegovo poslanje nekima ne donosi mir nego razdor. Svrstavajući se za ili protiv njega, ljudi na sebe protežu Božje milosrđe ili Božji sud. Isus je proglasio blaženima mirotvorce, ali on nije za grešni mir. U njegovo doba vjera poglavara plemena ili oca obitelji bila je vjera cijelog plemena i obitelji.
Međutim, u istoj obitelji neki su se izjasnili za Isusa a neki protiv. One koji su se izjasnili za njega Isus nikako ne ovlašćuje da mrze ili zlostavljaju druge članove svoje obitelji, ali traži vjerničku ustrajnost. On nastavlja vršiti svoje poslanje onako kako ga potiče Duh Očev, makar će to i dalje izazivati razdore u obitelji. Potiče i nas da se ne umorimo i ne uplašimo u svjedočenju vjernosti Bogu, o istini, pravdi, dobru. Nastojimo biti i ostati uz Isusa ma koliko se to drugima činilo besmisleno i nazadno.
