Koliko god bilo teško govoriti o bratskoj opomeni u današnjem pluralističkom društvu, u kojem svatko ima pravo vjerovati, misliti, govoriti, pisati i činiti što hoće, u kojemu je svatko osjetljiv na svoja osobna prava, Crkva je pozvana i to činiti.
U vremenu kada su zapisane riječi evanđeoskog ulomka 23. nedjelje kroz godinu, zajednice vjernika bile su još vrlo male, svi su se međusobno dobro poznavali, međusobno podupirali i hrabrili u vjeri u Isusa Krista. Bili su tada manjina u velikom Rimskom carstvu, upućeni jedni na druge živjeli su gotovo obiteljske i rodbinske odnose suživota, podrške, ali i opomene.
Iz međusobne ljubavi i zajedništva bilo je prihvatljivo govoriti i o bratskoj opomeni: „Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.“ (Mt 18, 15-17)
Ako današnjem čovjeku, poslušni Riječi Božjoj, želimo prenijeti smisao ove bratske opomene najprije trebamo poraditi na našoj kršćanskoj prepoznatljivosti koja je kadra učiniti ovo evanđelje aktualnim i današnjem vremenu. Poznata je ona kako ne možemo mijenjati druge nego samo sebe, a u ovom kontekstu to bi značilo autentično živjeti svoje kršćanstvo koje bi na taj način postalo privlačno onima koji su daleko od Crkve, ali i poticaj onima koji, iako kršćani, žive drugačijim životom.
Crkva nije zajednica bezgrešnih već zajednica osoba koje sa svojim ograničenjima i slabostima pokušavaju zajedno, kao braća i sestre, nasljedovati Isusa Krista. Grijeh kojim vrijeđamo Boga, i kojim narušavamo naše bratske odnose postaje zapreka istinskom zajedništvu te nam je u tom smislu neophodna bratska opomena kao poticaj na obraćenje. Isus jasno govori neka opomena najprije bude osobna, nakon toga pred izabranim svjedocima, a naposljetku pred autoritetom, službenicima Crkve koji imaju vlast „svezati“ i „odriješiti“. No i nakon crkvenog „pravorijeka“ misija kršćanina nije završena. Kaže Isus ako i Crkvu ne posluša „neka ti bude kao poganin i carinik“, a to znači da se i prema njima, onima isključenima iz zajedništva Crkve, trebamo odnositi kao što se Isus odnosio prema poganima i carinicima, s ljubavlju.
Apostol Pavao piše Rimljanima: „Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite.“ (Rim 13, 8) Jedni drugima dugujemo ljubav, uvijek, a osobito onda kad je brat ili sestra pogriješio. Isus Krist je prisutan u grešniku, kao što je prisutan u onome tko je gladan, žedan, bos, gol, u tamnici... I naša ljubav, želimo li da naša bratska opomena bude djelotvorna i naša pomoć bližnjima neuvredljiva, treba biti stvarna, poput one Kristove.
