Možda nikada prije nije bilo tako lako objaviti članak ili knjigu kao danas i nikada nije bilo moguće tako brzo svoju poruku prenijeti drugome. Mnogo je poruka i naslova koji nam privlače pozornost, a njihovi autori nadahnuće nalaze u raznim izvorima. Pitao sam se o tom nadahnuću, što motivira ljude da pišu?
Ove nedjelje čitamo početak Lukina Evanđelja gdje on piše: “Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama (...) pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen.”
Jasno je zašto Luka piše Isusovu biografiju, a znakovito je i kome piše. Ime Teofil u prijevodu na hrvatski znači Bogoljub. Svaki bi se vjernik mogao prepoznati u tom imenu, dakle možemo reći da je evanđelje namijenjeno svakome tko Boga ljubi.
Ono je izvor mnogim autorima za nova djela, što me raduje jer imamo danas obilje literature inspirirane kršćanskim svjetonazorom, koja, nadam se, svima koji ljube Boga pomaže pobožno, evanđeoski živjeti. Ujedno, nadam se da će nas usvajanje sadržaja tih knjiga postupno navikavati na ljubaznije, miroljubivo i istinoljubivo ophođenje.
Ne smijemo zanemariti čovjekovu potrebu da čuje kompliment, ohrabrenje, da osjeti kako netko primjećuje njegov trud. Svakome treba povratna informacija da je vrijedan i poštovan. To je onaj Lukin epitet “vrli” kada se Teofilu obraća. I mi se želimo osjećati vrijedni poštovanja zbog svojih vrlina. Vidimo li, dragi čitatelji, kako nas Sveto pismo i njegovi pisci odgajaju? Bog nije njih uopće trebao da bi nam prenio svoje poruke. Mogao je sam, mogao je i Isus sam napisati Bibliju, ali on je htio surađivati s ljudima, pokazavši im povjerenje i poštovanje, želeći da budu medij njegove Riječi. Ona nas ne odgaja samo u duhovnom rastu k svetosti, nego i u razvoju općeljudskih vrijednosti koje se ne mogu održati bez svog čvrstog temelja. Ne mogu se nadograđivati na nekakvu modernu ideju o humanizmu koji ne zna odakle je ni kamo smjera.
Hoću reći da pažljivo biramo štivo koje će “odzvanjati u našim ušima”. Mnogo je danas knjiga o samopomoći, kažu da su najtraženije. A već je u njihovu nazivu kardinalna greška svijeta koji se vodi egoizmom. Tko je kad od nas sam sebi pomogao i sam sebe spasio iz neke nevolje? Biblija usmjerava na Onoga tko to zaista može i čini. Zato u bespuću naslova znajmo odabrati tragove Božjih olovki u društvu koje, kad kritizira i s visoka docira, niže stotine komentara pune gnjeva, a kad treba pohvaliti, malo je tragova. Ne uči nas tako Božja riječ, nego da budemo danas mi Njegove olovke koje se nadahnjuju u istinitosti i kulturi, ljepoti i snazi Svetoga pisma.
