"Kako doživjeti pravi Božić", "Božiću dati smisao", "osmisliti duh Božića", "vidjeti božićnu čaroliju"? Takve naslove često čitamo i slušamo, i redom su to dobrohotni savjeti. Radi se o suvremenom obliku naviještanja evanđelja, što nije za odbacivanje i osudu, ali problem je kada se udalji od biblijske autentičnosti i ne slijedi realnost evanđelja.
Ne možemo mi osmišljavati duh Božića jer on ne ovisi o našem mišljenju, ma kako bilo lijepo. Ne možemo mi njemu davati smisao prilagođavajući ga svojim zamislima jer on svoj smisao ima od iskona, kako stoji u Proslovu Ivanova evanđelja: "U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog". Osim 'riječ', izvorno 'logos' znači i 'smisao'. Zato ne možemo mi utvrđivati kakav je pravi, a kakav krivi Božić jer samo je jedan, i on nema nikakvih veza s čarolijama, nego ima sve veze s običnim ljudima, u čiju se realnost i spustio.
Božić i nas spušta na zemlju, gdje nas mučeništvo nevine dječice poziva na oprez jer zli herodovski naumi ne miruju ni u našem vremenu. Zato umjesto da određujemo Božiću kakav će biti, radije gajimo poslušnost njemu, upoznajmo Božića koji ne treba naše uljepšavanje, nego odlučno nasljedovanje.
Vjerujem da su iskrene namjere ljudi koji obećavaju čarobnost Božića, ali ipak mi zasmeta kada ga se srozava na neki lik iz bajke čiji "duh" ljudi žele "zatvoriti u staklenke i onda ih otvarati kroz godinu da bi ga malo pustili svaki mjesec", kad im zatreba. Mnogo je takvih "naviještanja" koja nisu rasvijetljena istinom i realnošću Svetoga pisma, nego zaslijepljena pogledima new agea i sličnih pokreta u kojima je čovjek sam sebi smisao.
Na razmeđu godina kada ljudi običavaju slagati i preslagivati prioritete, bilo bi dobro svoju odlučnost postaviti u suodnos sa stvarnošću, i Boga i čovjeka. Zapisivao je i jedan dječak svoje odluke: Cijeli život brinut ću o siromasima. Kad vidim nekoga da se utapa, smjesta ću skočiti da ga spasim. Ako se nekome zapali kuća, spašavat ću djecu. U potresu se neću uplašiti, jurit ću pod ruševine da nekoga spasim. U pisanju ga prekine majka: "Skoči, molim te, do trgovine po kruh", na što sin odvrati: "Mama, zar ne vidiš kako kiša pada!?"
Nadam se da se svatko od nas može poistovjetiti s dječakovim plemenitim željama! Nažalost, možemo se pronaći i u drugom dijelu te anegdote. Neka nas ona potakne da svoje novogodišnje odluke zaštitimo od pustih priča i povjerimo ih Bogu. On je Smisao. Njegova je Riječ polazište naših nadanja, njegov Duh uporište naših odluka!
Na tom tragu, sa željom da se odlučimo za realnost življenja i s molitvom da se svojim ciljevima zdušnije posvetimo i čvršće se za njih borimo, svaki vam dan u novoj godini bio odlučno sretan!
