U svojim susretima ljudi često izgovore riječi: "Blago tebi", i najčešće se one odnose na nešto na čemu, onaj tko ih upućuje, drugome pomalo i zavidi jer njemu to fali da bi bio zadovoljan. "Blago tebi, nisi bolestan... Blago tebi, imaš dobru plaću... Blago tebi, djeca te poštuju... Blago tebi, uvijek si dobre volje, tebe ništa ne može izbaciti iz takta..." Još nikada nisam čuo da netko kaže: Blago tebi, napadaju te sa svih strana... Blago tebi, puno se daješ... Blago tebi, mnogo trpiš i sl.
A ipak, kao što na šestu nedjelju kroz godinu slušamo, Isusovo "blago tebi" takve je naravi. Zar on govori o nekoj drugoj, a ne našoj stvarnosti? Je li riječ o nekakvoj drugoj sreći ili drugačijem uspjehu? Ne. Naprotiv, on iskreno i bez fige u džepu govori o našoj realnosti. On nam govori da je blago onima – tj. u onima – koji su maleni i ponizni, skromni i jednostavni, u onima koji prihvaćanju svoje teške križeve, i križ ožalošćenosti i progonstva zbog pravednosti, zbog nasljedovanja Krista.
Budući da u grčkom jeziku blaženstvo ("makarios") osim "blažen" znači i "sretan", predlažem jedan mali test. Gledajući sebe i ljude koje poznajemo, istražimo tko je među nama istinski sretan. Je li to netko tko ima mnogo novca? Tko je popularan? Tko se prvo pobrine za sebe, svoju ugodu i zabavu? Tko udovoljava svojim požudama? Vjerujem da ćete se složiti da ništa od toga ne garantira sreću, počesto se s njom i kosi jer površni trenuci zadovoljstva prelete i nestanu na prvi spomen teškoća koje su u životu neizbježne.
Gospodin svima koji imaju hrabrosti slušati ga predlaže put prema trajnoj sreći koja se ne da poljuljati. Ona nije samo neka ideja, nego vrlo konkretna posljedica življenja u Božjoj blizini i planiranja svoje budućnosti s njime. Zato i kaže bl. Alojzije Stepinac: "Pazite da ostavite sinu za baštinu vjeru! Što mu koriste milijuni ako izgubi vjeru! Naprotiv, ako mu ništa drugo ne ostavite, nego samo vjeru, bit će sretan!"
Potvrđuju to mnogi naši suvremenici, primjerice petnaestogodišnjak Carlo Acutis na samrti kaže: "Umirem sretan jer sam proživio život a da nisam potratio ni minute na ono što se Bogu ne sviđa." I mnogi drugi koje svakodnevno susrećemo u svojim sredinama drže se sigurnog i čvrstog traga poniznosti, bogobojaznosti i zahvalnosti iz kojih se rađa sreća i ide za onima koji se ne plaše žrtve i ne stide prijateljstva s Isusom.
Nisu to ljudi koji ne znaju što govore, koji nisu u životu imali problema pa lako govore. To su ljudi koji, tražeći svoju sreću i boreći se za nju, nisu zaboravili na Autora sreće. Mi se obično ravnamo prema svojim ograničenim vidicima, a Bog vidi širu sliku. Oni koji mu dopuste da ih vodi, hrabri su, zato ih sreća prati! Vlč. Ivica Cujzek
