Nadolazeća nedjelja otvara osjetljivu temu o kojoj svatko ima svoje mišljenje, stoga je nezahvalno o njoj govoriti, no još je nezahvalnije o njoj šutjeti. Riječ je o plaći koju Isus obećava siromašnima, gladnima, ožalošćenima i progonjenima, ali i o plaći koju primaju oni koji su s njima u kontrastu.
Radi se, zapravo, o garanciji pravde koju je narod oblikovao u poslovicu: "Sve se vraća, sve se plaća". Odgovor na duhovito sročen dodatak: "Jel zna netko koliko se obično čeka?" mnoge zanima.
Kome pravo, kome krivo, Isus ne zavarava, on daje jasan odgovor. Čeka se do dolaska u nebo. Tada će svatko primiti svoju plaću. Ključno je shvatiti da se plaća u najvrjednijoj, nebeskoj valuti može zaslužiti jedino besplatnim, neproračunatim davanjem.
Očekujemo li pritom nekakvu korist, prava, privilegije ili smjeramo na zahvalnost, onda nismo dali, nego prodali. Tu je korijen tolikih naših problema. U mišljenju da sve mora koštati, da se sve može kupiti i mora platiti. Poštenog čovjeka to boli i vrijeđa jer vodi u koristoljublje, rivalstvo, pohlepu i posesivnost, neiskrenost, u duhovno nasilje.
Kako drugačije okarakterizirati zahtjev jedne bake da joj se čuvanje unuka plati po satu? Kako objasniti naplatu za prepisivanje domaće zadaće prijateljima u osnovnoj školi, a da ne spominjemo koliko košta pomaganje djeci da usvoje školske sadržaje, tzv. instrukcije ili koje druge usluge onih na položajima. Ovdje nije u pitanju to da je svaki radnik vrijedan svoje plaće, nego traženje kruha pored pogače.
Hvala Bogu što unatoč takvim trendovima među nama žive nepotkupljivi ljudi koji ne kalkuliraju, nego svjedoče da je čin bezinteresnog pomaganja srž kršćanskog karaktera. Na jednu proslavu došla je gospođa koja je, za razliku od ostalih uzvanika, svoju vrećicu poskrivce stavila u kut prostorije među već viđene poklone. Čestitavši bez vrećice, nije joj bilo neugodno to što domaćini možda misle da je došla praznih ruku. Kasnije sam doznao da njezin dar nije bio ni potpisan. Zašto je tako postupila?
Zato što je svrha davanja razveseliti one koji su nam dragi, a ne sebe, ne stjecanje ugleda ili rašenje krila, ne natjecanje s drugima ili pokazivanje kako smo mi dobrostojeći ili dobrohotni ili puni ljubavi, a zapravo predstavnici ohole poniznosti. Zato je tako postupila, jer njoj nije bitno hoće li joj biti uzvraćeno uzdarjem ili zahvaljivanjem.
I onako "fala nejde v žep", kaj ne? I hvala Bogu što je tako! Jer hvala ide tamo gdje je mnogo važnije, u ljudsko srce i u Božje nebo. Ni Bog se nije potpisao na paketić ovoga dana u kojem nam je dao sve što trebamo da bismo mogli besplatno voljeti i radosno služiti. Činimo tako, da nam "Bog plati na nebeski vrati"!
