Nedjeljom Cvjetnice spominjemo se Kristovog svečanog ulaska u Jeruzalem, ali i njegove muke i smrti na križu. Krist dolazi k nama ljudima i pripravlja nas za hodočašće prema vječnosti, novom životu. Taj put događa se u znaku križa i uskrsnuća. Narod je oduševljeno klicao: „Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!“, dočekali su ga kao kralja, a za nekoliko dana ti isti ljudi, na nagovor pismoznanaca i narodnih starješina, tražit će pred Pilatom njegovu smrt.
Prorok Izaija u današnjoj pjesmi o Sluzi Jahvinom kao patniku govori o poteškoćama koje su ga snašle u vršenju službe naviještanja Božje riječi. Nerazumijevanje, odbacivanje i prezir karakteristični su postupci za odnos naroda prema prorocima jer ih pozivaju na obraćenje, na promjenu života. Prorok ostaje vjeran svojoj službi jer crpi snagu u svakodnevnom čitanju, razmišljanju i naviještanju Božje riječi. Ta ustrajnost u pozivu, unatoč protivljenjima i progonima, Slugu približava Isusu kojemu prijeti smrtna osuda jer ne želi mijenjati svoje tumačenje Božje volje i prestati kritizirati dvoličnost farizeja i pismoznanaca.
U svom himnu Kristu Pavao Filipljane, a i nas danas, poziva na poniznost, a da ne bude suparništva i umišljenosti koje narušavaju zajedništvo i međusobnu ljubav. Uzor nam treba biti Krist na križu kojeg je Otac nebeski uskrisio i uzdigao u nebo. Poziva nas na nasljedovanje kako bismo zadobili spasenje. Taj je put protkan poniznošću, poslušnošću i ustrajnošću.
Lukin evanđeoski izvještaj o Isusovoj muci mogli bismo svesti na zajednički nazivnik u dvije riječi – predaja i izdaja. Krist se svjesno predaje izvršenju volje Božje zbog našeg spasenja. Sve počinje posljednjom večerom koju je čitavim svojim bićem želio još jednom proslaviti s apostolima, ostavivši nama u baštinu svoju prisutnost pod prilikama kruha i vina, trajno se svima nama predajući kao duhovna hrana za naše spasenje.
Nadalje, u Getsemanskom vrtu suočio se s grubom stvarnošću smrti i prihvaća je u mukama da bismo mi živjeli. Svoje predanje označeno milosrđem potvrđuje na križu u obećanju razbojniku da će se spasiti. Često, a posebno u ovim danima, prozivamo Judu kao izdajnika. Istina, on je izdao Isusa.
No, zaustavimo se malo i na reakcijama ostalih apostola. U najtežim trenucima Isusovog života oni se u sebičnosti prepiru i nadmeću koji bi od njih trebao biti najveći, kome pripada veća čast. Petar je uvjeren u svoju spremnost žrtvovanja za Krista, a pokolebat će se na pitanjima slugu i zanijekati ga. Isus ni nakon tih nevjera ne napušta apostole, ne osuđuje ih nego ih blagim i milosrdnim pogledom potiče na kajanje, obraćenje i poziva na novi početak. Petar je taj pogled osjetio odmah nakon izdaje u dvorištu velikog svećenika, Ivan podno križa kad mu je predao svoju Majku, a ostali su apostoli lagano shvaćali nakon uskrsnuća.
Mi smo danas u prednosti jer sve nam je objavljeno. Nemojmo najprije slijediti apostole u tim traženjima, izdajama, kolebanjima i padovima. Ostanimo u radosti uskrsnog jutra i s tog gledišta proživljavajmo vazmeno trodnevlje. Organizirajmo si veliki tjedan tako da možemo prisustvovati svim liturgijskim obredima jer to će nam pomoći još dublje shvatiti smisao Isusove žrtve i zadržati nas na pravom putu do vječnosti u zajedništvu s Ocem, Sinom i Duhom Svetim.
