Komarci, džihad i cimerica

Ova priča je potpuno istinita. Majke mi. Okej, okej... Više-manje, ali poanta ostaje.

Nalazim se u Tunisu, gradu Tunisu, studentskom hostelu u kojem se nalaze svi studenti na razmjeni. Ljeto je, godine Gospodnje 2015. Mjesec kolovoz.

Taman nakon bum bum terorista koji su se išli kulturno uzdizati u muzej i sunčati na plaži s kalašnjikovima.
Brijem da smo jedini stranci u cijeloj zemlji.

Noć je, vruće je. Spavam uz otvoreni prozor. Da ekstremisti znaju da postoji cijela zgrada puna stranaca... juhuhu. Cijeli jedan džihad za izvršiti.
Ali ne znaju. I grom ne udara u koprive dvaput. Pardon, triput. I ekstremisti neće dobiti 72 djevice večeras.
Imam noćnu moru, prevrćem se. Scenarij more je grozan. Baš sam kupila skupu avionsku kartu, a teroristi su pokazali turistima zabavu na hahahihi način.

"Da sam znala, ne bih kupila kartu!!!", znojim se pred kompjuterskim ekranom i vrištim, čupajući si usput kosu. Žalim kao nikada do sada u životu: "Nakon ovoga će karta pojeftiniti...!"

Skačem u uspravni položaj, budna sam. Teško dišem i znojim se. Sve otkako sam sletjela sanjam istu noćnu moru. Vrući mi zrak pali pluća, ispunjavajući ih mirisom Afrike. Škrgućem zubima i stišćem šakama plahte.

Koliko sam tek mogla kupiti kožnih torbi tim novcima?!

Moja cimerica spava. Stvorena je za ovu temperaturu. Uvijek sam tvrdila da je karika koja nedostaje između ljudi i guštera. Ona i njeni glupi tunižanski losioni. Ili se sunča ili se macka njima. Svaki dan isprobava novi. Jer su užasno jeftini.

Ona je kupila kartu nakon napada. Lako je njoj.

Ponovno liježem. Bože kako je vruće. Mogla bih ispeći jaje na oko na svom čelu. Hmmmm... Jaje na oko. Na svinjskoj masti... Sad sam i gladna.

Kako mi nedostaje svinjetina!

Za sve je prokleta ova vrućina. Prevrnula sam se na drugi bok, a pogled mi je pao na nešto grozno.

Prozor je bio zatvoren.

...

"Molim?", moj je prekuhani mozak štucnuo: "Oči, jesam li ja to čuo...?"

"Da, kapetane. Prozor je zatvoren."

Trenutak za procesuiranje.

"$%&*#%$%%%****!!!!!!!"

Skočila sam na noge i otvorila prozor. Cimerica se probudila, sanjivo je trljala oči. Dobro da ne zna hrvatski.

"What the f#%$*?!!!", derem se na nju: "Why the hell did you close the window?!!!"

Inače sam pristojna, ali ovo je stanje nacionalne sigurnosti.

"Komarci me grizu.", zacvilila je i isti čas se počela grebati po bedru: "Sve me svrbiiiii."

Vrući zrak ulazi u sobu, ali pakleno vruć izlazi van. Ahhhh, koje olakšanje. Mrštim se, kakvi vražji komarci. Do sada me nijedan nije ubo. Toliko je vruće da je sva voda isparila, nemaju se gdje razmnožavati. Razmaženka jedna, s hrpom novaca za losione.

"Da se nisi usudila zatvoriti prozor, pa makar ti i svu krv isisali.", odgovaram joj na engleskom i ponovno liježem. Nemam snage ostati budna, vrućina me umorila.

Kožne torbe s kalašnjikovima su mi ispunile snove. Bježimod svjetlećih losiona.

Ponovno se budim, svjetlo mi udara u oči. Moja je cimerica ostavila otvorena vrata sobe, valjda je otišla do zahoda. Eno je, tamna silueta naspram neonske bjeline. Ide prema krevetu.

A vrata su i dalje otvorena.

"#%&%$%*!!!"

Koliko psujem, odmah mogu postati kočijaš.

"Što radiš?", skačem na noge i zatvaram vrata. Ne bi bilo ugodno spavati pokraj otvorenih vrata u hostelu, pa makar i bio studentski. Pardon, osobito ako je studentski.

"Komarci me bodu.", opet je zacvilila visokim cviljugavim najcviljugastijim glasićem. Prekrižila je noge na krevetu i manično prelazila noktima preko kože. Netko će biti seksi ujutro.

"Pa što?! Želiš li ih još više dovući?!", još uvijek nemam nijedan ubod. Očito preferiraju krv guštera.

"Ne... Otvorila sam vrata da pustim svjetlo. Komarci će ući u sobu, vidjeti svjetlo i krenuti u hodnik, hihihi."

Gledam je.

Gleda ona i mene.

Ona se smiješi.

Ja se ne smiješim.

"*%&*$#&!!! Dat ću ti ja #$% komarce! Komarce sa samoubilačkim pojasevima i kalašnjikovima!"

Ma koji kočijaš, kvalificirani mornar. Zbunjeno me gleda, i dalje se grebe.

"That’s not how it works! That’s not how any of this works!", mrmljam si pod bradu.

Grabim ključ s police i okrećem ga u bravi. Uzimam ga jer joj ne vjerujem. Komarci su joj mozak isisali. Zadnje što mi nedostaje je da nam netko mazne putovnice dok spavamo i da ostanemo zauvijek cimeri. Unatoč vrućini, oblio me hladan znoj. To bi tek bila noćna mora.
Stavila sam ga u svoj ormar, pod kožne torbe koje skupljaju prašinu. Mrak je, pa ne može vidjeti gdje sam ga sakrila.

Zakoračih prema krevetu.

KRCKKK!

"Što je to?", sanjivo je pitala.

"Ništa, samo žohar."

"Oh, već sam mislila da je komarac."

Grizem jezik, nemam snage.

Sanjam, ovaj put komarci imaju zdravu i njegovanu kožu.

Jutro je, alarm mi zvoni. Moram brzo pojesti doručak i ići na praksu. Ustala sam i u gaćama i majici krenula prema ormaru.

Čekaj.

Vrata sobe su otvorena.

"...", trenutak sam šutjela, pa sam rezignirano promrmljala: "$#."

Mi o cimerici, a ona kroz vrata. Eno je, opet bazdi po nekom novom parfemu.

Hihihihi, smijulji se kao i uvijek sebi pod bradu. Čudna ženska. Uzela je hlače i počela ih odijevati. Mrko je gledam.

"Našla si ključ, a?"

"Hm, da.", rekla je: "Nisam te htjela buditi, a strašno me svrbjelo. Pa sam našla ključ i otišla se istuširati..."

Kratki hihot.

"Čini se da me nisu boli komarci..."

Hihoće.

Mrak mi pada na oči.

"Znaš onu novu kremu..."

Jesam li rekla da je uvijek imala novu kremu?!

"Mislim da sam alergična...Hihihi."

Hi.

Hi.

Hi.

Tajana Vujnović

Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.

043 logo

Varaždinske-vijesti.hr koriste kolačiće (eng. Cookies) radi pružanja što boljeg korisničkog iskustva. Ako nastavite koristiti ovu web stranicu prihvaćate korištenje kolačića.