Imamo li pravo prigovarati radu sudaca ukoliko smo na bilo koji način nezadovoljni njihovim radom?
Jedna odvjetnica doživjela je vrlo neugodno iskustvo zastupajući interese svoje stranke jer je ista uputila primjedbe na rad i postupanje sutkinje te je iz navedenog razloga bila osuđena za teži oblik kaznenog djela sramoćenja jer je prema mišljenju sudova povrijedila ugled i čast sutkinje i to time što je podnijela predstavku na rad sutkinje čak četirima tijelima i to Ministarstvu pravosuđa, predsjedniku Vrhovnog suda i predsjedniku nadležnog Županijskog suda kao i Sudačkom vijeću Županijskog suda u Splitu.
Zbog podnošenja je predmetnih predstavki na rad sutkinje odvjetnica proglašena krivom za počinjenje kaznenog djela protiv časti i uglede da je kažnjena novčanom kaznom u visini od 50 dnevnih iznosa, odnosno nešto više od 9.000,00 kuna i to u prvom i drugom stupnju.
Kako bi zaštitila svoje pravo na slobodu izražavanja odvjetnica je podnijela ustavnu tužbu navodeći da je ovlaštena na podnošenje predstavke temeljem Ustava i zakona, kao i da iznesene činjenične tvrdnje proizlaze iz materijalnih dokaza, navodeći ujedno da je postupala s ciljem zaštite prava svojih stranaka, ali i njezinih prava i zaštite njene egzistencije, a ne s namjerom vrijeđanja sutkinje.
Točno je da Ustav propisuje da svatko ima pravo slati predstavke i pritužbe, davati prijedloge državnim i drugim tijelima i dobiti na njih odgovor, a ujedno propisuje da se jamči sloboda mišljenja i izražavanja misli, a slijedom čega je Ustavni sud utvrdio da kaznena osuda podnositeljice, odnosno odvjetnice, predstavlja miješanje u njeno pravo na slobodu izražavanja.
Također, Ustavni sud je analizirao načelo slobode izražavanja mišljenja i izražavanja misli s jedne strane te zaštitu ugleda sutkinje s druge strane, analizirao je je li uplitanje države u zaštitu ugleda sutkinje kroz kazneni postupak razmjerno ili nije, odnosno je li takvim postupkom narušena pravična ravnoteža između potrebe zaštite ugleda sutkinje i zaštite slobode izražavanja odvjetnice.
U konkretnom slučaju Ustavni sud nije našao ništa sporno u tome da se odvjetnica obratila čak na četiri adrese obzirom da je na to ovlaštena temeljem propisa, a i osobito jer su upravo to tijela koja su ovlaštena pokrenuti stegovni postupak protiv suca ako postoji osnovana sumnja da je počinio stegovno djelo.
Isto tako je istaknuto da suci kada djeluju u službenom svojstvu mogu biti podvrgnuti širim granicama prihvatljive kritike od običnih građana, a na nadležnim je tijelima da utvrde jesu li predstavke na rad sudaca osnovane ili ne te postoji li potreba poduzimanja kakvih daljnjih mjera.
Europski sud za ljudska prava je isto tako više puta istaknuo da država treba s velikim oprezom dopustiti kazneni progon u vezi sa slobodom izražavanja te da je u slučajevima prekoračenja okvira slobode izražavanja primjereniji parnični postupak za naknadu štete, a takav je stav zauzeo i Ustavni sud u ovome predmetu.
Veoma je važno napomenuti da je Ustavni sud istaknuo važnost pozicije odvjetnika u provođenju pravde kao posrednika između javnosti i sudova te na neki način objasnio tešku poziciju u kojoj se odvjetnici nalaze kada braneći klijente na sudu moraju odlučiti hoće li prigovoriti radu ili se žaliti na ponašanje sudaca, a imajući u vidu najbolji interes svojih klijenata.
Takvom kaznenom osudom odvjetnice koja je kao punomoćnik zastupala interese svojih stranaka stečen je dojam da je odvjetnica kažnjena zbog samog čina podnošenja predstavke te je time došlo do obeshrabrivanja i te konkretne odvjetnice, ali i obeshrabrivanja čitave odvjetničke profesije u cjelini jer ukoliko će se odvjetnici bojati podnositi predstavke na rad sudova postavlja se pitanje kako će štititi prava svojih klijenata.
