Kad jesen više ne miriše
Sve se promijenilo. Klima, ritam života, pa i naši običaji. Nekada si po mirisu zraka znao da dolazi jesen.
Po zvuku lišća pod nogama i po dimu koji se dizao s pečenih kestena na gradskim uglovima. Ljudi su se smiješili, razgovarali. Djeca su se radovala toplom kukuruzu koji su dobila od prodavačice u vunenoj kapi. Bio je to svijet sporijih koraka, ali dubljih pogleda. Danas živimo u vremenu u kojem su i godišnja doba zbunjena. Proljeće se miješa s ljetom, jesen s proljećem. Našom pohlepom i nezasićenošću poremetili smo ritam prirode. A sada, dok pokušavamo „popraviti“ svijet umjetnom inteligencijom, ne primjećujemo da gubimo ono prirodno u sebi.
Kad se izgubimo u brzini
Živimo u vremenu brzih poruka, ali sporih emocija. Informacije stižu brže nego što ih mozak stigne razumjeti. Naši dani su rasporedi, notifikacije i algoritmi koji nas uče što voljeti, što misliti, što kliknuti. Naše oči stalno gledaju u ekrane, ali rijetko u nebo. Sjećam se vremena kada se razgovaralo, a ne slalo poruke. Kad su obitelji ručale zajedno, a ne svatko za svojim ekranom. Kad se znalo što znači „biti doma“, jer dom nije adresa, nego osjećaj sigurnosti, topline i zajedništva.
Mudrost naših djedova
Naše bake i djedovi nisu imali internet, ali su imali mudrost. Nisu znali za umjetnu inteligenciju, ali su znali što znači prirodna dobrota. Njihove riječi nisu prolazile kroz filtere, ali su ostajale u srcu cijeli život. Znali su stati. Znali su zahvaliti. Nisu imali puno, ali su imali sve što im je bilo potrebno. Njihov dan nije počinjao digitalnim podsjetnikom, nego molitvom. U njihovim kućama nije bilo buke, ali je bilo ljubavi. U njihovim dvorištima nije bilo mreže, ali je bilo povezanosti, one prave, ljudske.
Bog, priroda i mir
Negdje usput, dok smo jurili za karijerama, lajkovima i novcem, izgubili smo tišinu. A tišina je prostor u kojem se čuje srce. Bog nas ne traži u aplikacijama, nego u miru, u onom trenutku kad se zaustaviš i kažeš: „Hvala“. Zaboravili smo da nas priroda ne treba, nego mi trebamo nju. Da se toplina ne nalazi u uređajima, nego u rukama koje nas grle. I da vjera nije za „one starije“, nego za sve koji žele pronaći smisao. Jer kad se odvojimo od Boga, izgubimo smjer. Kad se odvojimo od prirode, izgubimo mir. Kad se odvojimo od obitelji, izgubimo sebe.
Povratak jednostavnosti
Možda je vrijeme da se vratimo jednostavnim stvarima. Da ponovno naučimo hodati bosonogi po travi, razgovarati bez žurbe i gledati jedni druge u oči. Da naučimo kako je skromnost bogatstvo, a zahvalnost lijek. Kada osjetite miris kestena ili vidite lišće kako pleše na vjetru, ne prolazite pokraj toga žureći. Stanite. Udahnite. Podsjetite se da je sve što tražimo u životu već tu, u jednostavnosti, u prirodi, u obitelji, u vjeri i u miru s Bogom.
Novi početak u starim vrijednostima
Napredak bez duše je samo ubrzanje prema praznini. Možemo izgraditi pametne gradove, ali bez mudrih ljudi oni će ostati prazni. Možemo stvoriti umjetnu inteligenciju, ali bez ljubavi i empatije ona će biti samo stroj. Hrvatska će svoj novi početak pronaći ne u tehnologiji, nego u povratku sebi, u ponosu naših predaka, u toplini naših domova, u vjeri, radu i zajedništvu. Jer dok svijet miriše na jesen, mi moramo ponovno naučiti mirisati na ono što jesmo, na čovjeka, na obitelj, na ljubav i na domovinu.
