Već smo u nekoliko navrata pisali o ugovorima o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, a upravo je nedostatna ili nedovoljno dobra pravna regulativa istih dovela do potrebe za novim promjenama u predmetnim pravnim institutima.
Sklapanjem navedenih ugovora brojni su stariji ljudi izgubili čitavu svoju imovinu, a ujedno su ostali bez odgovarajuće brige i skrbi za vrijeme bolesti i nemoći. Kako bi tih slučajeva bilo što manje u saborsku je proceduru upućen prijedlog o izmjenama i dopunama odredbi Zakona o obveznim odnosima koje reguliraju predmetna dva instituta.
Prvenstveno, mijenjaju se nazivi ugovora, tako da se ugovor o doživotnom uzdržavanju sada zove ugovor o doživotnom uzdržavanju uz prijenos imovine nakon smrti, a ugovor o dosmrtnom uzdržavanju se zove ugovor o dosmrtnom uzdržavanju uz istovremeni prijenos imovine. Sada je iz samog naziva ugovora jasno u kojem trenutku dolazi do prijelaza imovine od strane primatelja uzdržavanja na davatelja uzdržavanja.
Također, uvodi se novina u vidu ograničenja broja ugovora koji može sklopiti davatelj uzdržavanja i to na način da jedan davatelj uzdržavanja može imati sklopljeno najviše 3 ugovora o doživotnom/ dosmrtnom uzdržavanju, a svaki idući sklopljeni takav ugovor smatra se ništetnim, odnosno kao da nije ni sklopljen.
Da bi se u svakom trenutku znalo koji su to ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju sklopljeni uvodi se i Registar ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, a koji će registar osnovati i voditi Hrvatska javnobilježnička komora. Time će se ujedno odmah moći provjeriti ima li davatelj uzdržavanja sklopljeno više od 3 ugovora, a kako je navedeno u odlomku ranije. U Registar će se unositi podatci o tome koji su ugovori sklopljeni, mijenjani ili raskinuti, vode li se kakvi sudski postupci vezano za ugovor i kako su isti okončani.
Da bi se zaštitile osobe koje kao primatelji uzdržavanja sklapaju ugovor o dosmrtnom uzdržavanju te za vrijeme života odmah prenose svoju nekretninu na davatelja uzdržavanja, u njihovu će se korist osnovati služnost stanovanja na toj nekretnini do njihove smrti, osim ako će se oni tome izričito protiviti.
Isto tako, dosada je zabilježba sklopljenog ugovora o doživotnom uzdržavanju u zemljišne knjige bila mogućnost, ali ne i obveza, a sada će se takav ugovor odmah dostavljati zemljišno-knjižnom sudu te će svakome tko će provjeriti stanje u zemljišnim knjigama, koje su javne i svima dostupne, odmah biti jasno da postoji navedeni ugovor i da će u trenutku smrti osobe koja je uknjižena kao vlasnik, davatelj uzdržavanja postati vlasnikom.
Nerijetko se u praksi događalo i da davatelj uzdržavanja umre prije primatelja uzdržavanja, pa je u tim slučajevima ta obveza prelazila na nasljednike umrlog, ali samo ako su oni na to pristali.
Način davanja pristanka nije bio reguliran pa se sada navedeno mijenja, tako da nasljednici koji će postati davatelji uzdržavanja taj svoj pristanak morati dati u pisanom obliku i takvu izjavu će morati ovjeriti od strane nadležnog suda ili solemnizirati po javnom bilježniku. To je doduše novi trošak, ali pruža puno veću zaštitu primatelju uzdržavanja, odnosno manju mogućnost da isti bude izigran i prevaren od strane nasljednika.
Sve navedeno trenutno su samo prijedlozi, a ukoliko stupe na snagu, za vjerovati je da će pozitivno djelovati na zaštitu ranjivih društvenih skupina koje su nerijetko bivale izigrane i izmanipulirane sklapanjem ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju čija prava i obveze nisu dovoljno razumjeli ili nisu razumjeli u dovoljnoj mjeri posljedice koje mogu nastati sklapanjem takvih ugovora.
