Već smo se nekoliko puta u našim člancima bavili pitanjem prava i dužnosti uzdržavanja koje je pitanje regulirano odredbama Obiteljskog zakona.
Uzdržavanje je dužnost i pravo roditelja i djece, bračnih i izvanbračnih drugova, srodnika u ravnoj lozi te pastoraka i maćehe i očuva i to samo u slučajevima kada se ispune zakonom propisane pretpostavke. Naravno da pravo i obveza uzdržavanja ne traje zauvijek, nego pod određenim uvjetima ono prestaje, a u nastavku ćemo članka ukratko objasniti koji su to slučajevi.
Obveza uzdržavanja punoljetnog djeteta traje najdulje do navršene dvadeset i šeste godine života djeteta ako se dijete školuje i uredno ispunjava svoje obveze. Ukoliko je vaše dijete završilo obrazovanje, ali se ne može zaposliti roditelji su dužni dijete uzdržavati još godinu dana nakon prestanka obrazovanja, ali ponovno najdulje do navršene 26 godine života djeteta.
Zanimljiv je primjer iz sudske prakse koji veli da obveza roditelja da uzdržava punoljetno dijete godinu dana nakon prestanka obrazovanja, ukoliko se isto ne može zaposliti, ne postoji u slučaju kada dijete nije završilo obrazovanje, već je obrazovanje napustilo.
Ali roditelj koji je ovršnom ispravom obvezan na plaćanje uzdržavanja ne može sam zaključiti da su se ispunile pretpostavke za prestanak uzdržavanja jer je dijete primjerice napunilo 26 godina ili su nastupile druge okolnosti koje stvarno upućuju na to da roditelj više nije obveznik plaćanja određenog iznosa uzdržavanja, već takav roditelj mora tužbom tražiti da se utvrdi prestanak njegove obveze uzdržavanja.
Roditelj to može učiniti čim prestanu postojati zakonske pretpostavke za uzdržavanje, a sud će odlučujući po navedenoj tužbi kao dan prestanka prava na uzdržavanje utvrditi dan podnošenja tužbe (ili eventualno neki kasniji dan ako je obveza prestala nekog kasnijeg dana).
To u prijevodu znači da ćete morati tužiti svoje dijete kako bi sud utvrdio da je obveza uzdržavanja prestala te tada dijete može od vas ovrhom tražiti samo naplatu tražbina koje su dospjele do toga dana. U takvim slučajevima, tužitelj, odnosno roditelj, ima pravo na povrat vrijednosti neosnovano danog uzdržavanja od dana podnošenja tužbe, ako njegov tužbeni zahtjev bude prihvaćen.
Postoje i situacije u kojima bračni drug nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a pritom nije sposoban za rad ili se ne može zaposliti, pa i ta osoba ima pravo tražiti uzdržavanje od svojeg bračnog druga, naravno pod uvjetom da drugi bračni drug ima dovoljno sredstava i mogućnosti plaćati takvo uzdržavanje.
Uzdržavanje bračnog druga može trajati do godine dana, a iznimno u opravdanim slučajevima se može ta obveza od strane suda i produljiti. Ali postoje određene okolnosti pod kojima će i uzdržavanje bračnog druga prestati ranije, a to je u slučajevima kada bračni drug koji koristi pravo na uzdržavanje sklopi novi brak, odnosno zasnuje izvanbračnu ili istospolnu zajednicu, kada postane nedostojan tog prava, i naravno u slučajevima kada više nisu ispunjene pretpostavke temeljem kojih je takvo uzdržavanje i određeno (primjerice bračni drug je pronašao zaposlenje, naslijedio vrijednu imovinu i sl.).
Isto tako, smrt primatelja ili davatelja uzdržavanja dovodi do prestanka obveze. Postoji mogućnost bračnih drugova da u slučaju razvoda braka sami sklope sporazum o uzdržavanju u kojem će točno propisati uvjete, pa samim time i trajanje i prestanak obveze uzdržavanja, što se u konačnosti podnosi sudu koji u izvanparničnom postupku odobrava taj sporazum i isti ima svojstvo ovršne isprave.
Primjeri iz sudske prakse pokazuju da nije uvijek jednostavno utvrditi jesu li se ispunile pretpostavke za prestanak uzdržavanja, pa je tako primjerice pitanje što znači da dijete uredno ispunjava svoje obveze vezano za obrazovanje ili što znači da je bračni drug nedostojan prava na uzdržavanje od strane drugog bračnog druga.
Iako neke stvari izgledaju poprilično jednostavno i logično, praksa nam pokazuje da svaka situacija može postati vrlo komplicirana i zahtjeva sudsku intervenciju.
