U prethodnom smo članku upoznali čitatelje sa pojmom pučkog pravobranitelja i njegovim ovlastima, pa nije na odmet da čitatelji ovoga puta nešto više saznaju o instituciji koja brine za praćenje, promicanje i zaštitu prava djeteta- pravobranitelju za djecu. U Republici Hrvatskoj već 21 godinu djeluje pravobranitelj za djecu te ta institucija nedvojbeno ima veliko značenje za djecu i roditelje čija su prava u različitim životnim sferama onemogućena, zanemarena ili jednostavno nedostižna.
Općepoznata problematika o kojoj se gotovo ništa ne piše u medijima je činjenica da se udio djece u Republici Hrvatskoj svake godine sve više smanjuje, a to naravno ima utjecaja na promjene u odgoju, obrazovanju, zdravstvu i sustavu socijalne skrbi. Unatoč činjenici da se država suočava sa rekordnim padom broja rođene djece, o djeci koja su već rođena i njihovim problemima naizgled kao da nitko i ne brine. Nasilje među i nad djecom svake je godine u sve većem porastu, a djeca nisu adekvatno zaštićena biti u odgojno-obrazovnim ustanovama, a čak niti u svojim domovima ako se pogledaju brojke koje govore o porastu nasilja u obitelji, a osobito je zabrinjavajuće da su djeca vrlo često i žrtve seksualnog nasilja. U zaštiti prava djece svakako veliku ulogu igra i pravosudni sustav koji je u pravilu trom i spor, a sam postupak nedovoljno prilagođen djeci, njihovoj dobi i razumijevanju, a da je vrijeme za promjene potvrđuje povećanje kaznenih djeca na štetu djece za 22,4% u 2023. godini u usporedbi sa godinom ranije.
Svakako je javnosti potrebno dati do znanja da je u 2023. godini čak 21 dijete smrtno stradalo u prometnim nesrećama, zbog nasilja nad djecom život je izgubilo šestero djece, a čak sedmero djece si je samo oduzelo život, dok je u periodu od 2020. do 2022. godine smrtno stradalo čak 105 djece. Obzirom na smrtnost djece u prometnim nesrećama sigurnost djece u prometu treba biti prioritet jer se stradavanje djece na taj način svakako može smanjiti, ako se već ne može u potpunosti spriječiti.
Pravobraniteljica za djecu isto tako ističe da smo suočeni sa rastućim brojem djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, a osobito je to alarmantno kada je riječ o djeci mlađoj od sedam godina obzirom da nedostaju odgovarajući kapaciteti za njihov smještaj. Sporost sustava isto tako dolazi do izražaja kada je riječ o problemima koji nastaju o obitelji, odnosno u slučajevima kada su roditeljski odnosi toliko visoko konfliktni da su potrebe i interesi djece stavljeni u drugi plan. U takvim slučajevima bitna je pravodobna reakcija Hrvatskog zavoda za socijalni rad, nadležnog državnog odvjetništva i naravno suda kako bi se prava djece zaštitila, a nažalost vrlo često upravo takva pravodobna reakcija izostane zbog ograničenog broja ljudi, njihove nedovoljne educiranosti, preopterećenosti i drugih razloga.
Osim gore navedenih problema postoje i brojni drugi kojima se svakako treba organizirano baviti jer su roditelji praktično bespomoćni kada je riječ o ovisničkom ponašanju djece. Potpuno je jasno da djeca najveći dio svog vremena provode “online”, na društvenim mrežama, igraju kompjuterske igrice i dr., a što sve ima osobito negativan učinak na mentalno zdravlje djece. Potreban nam je veći broj stručnjaka koji će prepoznati kada je djeci potreban savjet, podrška i pomoć.
Naravno da su to samo neki primjeri problema s kojima se djeca i njihovi roditelji svakodnevno susreću, pa nikako ne treba zažmiriti na činjenicu da brojna djeca ne mogu ostvariti svoja zdravstvena, obrazovna, kulturna prava ili pak bivaju diskriminirana po različitim osnovama.
Sretno odrastanje djece u uvjetima velikog broja pada novorođene djece svakako bi trebao biti prioritet ne samo roditeljima i drugim bliskim dječjim srodnicima, već svim institucijama u državi kako bi novinski članci idućih godina bili popunjeni vijestima o velikom porastu broja novorođenčadi, a ne vijestima iz crne kronike.
