Zasigurno ste se i sami susretali sa državnim službenicima koji su bili etični, uljudni, točni i pedanti te su vam na različite načine pokušali pomoći da ostvarite svoja prava i pravne interese i njihov rad treba pohvaliti. S druge pak strane, brojni su građani imali potpuno drugačija iskustva odnosno doživjeli su različita neugodna iskustva, a pritom se nisu snašli niti su znali kome se obratiti da bi netko čuo njihov problem.
U današnje vrijeme dovoljno je pretragom na internetu pronaći broj i mail adresu na koje možete prijaviti neetično ponašanje državnog službenika, dok je druga mail adresa dostupna za pohvalu državnog službenika za kojeg smatrate da je odlično obavio svoj posao.
Etički kodeks državnih službenika kao akt Vlade propisuje na koji bi se način državni službenici trebali ponašati i kojih se načela trebaju držati kada obavljaju svoje dužnosti i to ne samo prema građanima, nego isti propisuje kako bi se državni službenici međusobno trebali ophoditi, kako bi se trebali odnositi prema samom radu, ali i prema državnom tijelu u kojem obavljaju svoju dužnost.
Naravno da raditi s ljudima nije lako i da državni službenici i sami često doživljavaju neugodne situacije, primjerice bivaju uznemiravani ili se građani ponašaju prema njima na način koji vrijeđa njihovo dostojanstvo, a nekad osjećaju i opravdani strah, bivaju uvrijeđeni ili poniženi.
Ali kako odnosi nikad nisu crno- bijeli, brojni državni službenici diskriminiraju ili povlašćuju građane po različitim osnovama, bilo po dobi, nacionalnosti, rasi, spolu kao i brojnim drugim osnovama, a građani vrlo često to moraju „pretrpjeti“ jer se boje da u protivnom neće moći ostvariti prava za koja su svjesni da im pripadaju.
Stoga je potrebno podsjetiti državne službenike da prema građanima moraju postupati profesionalno, nepristrano i pristojno, a svoje stručno znanje trebali bi koristiti da pomognu građanima u ostvarenju njihovih prava, a ne postupati iz pozicije moći u kojem se građani boje postavljati pitanja i dobiti odgovore, a radi ostvarenja svojih prava i interesa.
Dužnost je državnog službenika da neukoj stranci pomogne, a ne da upravo zbog te neukosti građani ostanu na vjetrometini pravnih propisa koje ne razumiju i koje ne znaju protumačiti, a odgovore ne dobivaju od službenika kojima je to posao.
Rijetko se građani odlučuju podnositi pritužbe ili prigovore na rad državnih službenika, upravo iz razloga jer se boje da će im se u nekom trenutku ponovno morati obratiti te vjeruju da će tada svoja prava još teže ostvariti, osobito kada je riječ o službenicima u manjim sredinama koji se rijetko mijenjaju i praktično cijeli svoj radni vijek provedu na jednom radnom mjestu.
Ukoliko ste ipak odlučili da takvo ponašanje državnog službenika koje ste doživjeli ne smije ostati nekažnjeno možete se obratiti povjereniku za etiku pritužbom u kojoj objašnjavate zašto ponašanje određenog državnog službenika smatrate protivnim odredbama Etičkog kodeksa, a možete to učiniti i anonimno jer u svakom slučaju osnovanost vaše pritužbe mora biti ispitana.
Naravno da neka postupanja državnih službenika mogu predstavljati i prekršaje ili kaznena djela, ali određena ponašanja koja naravno ne ulaze u domenu kaznenog ili prekršajnog prava predstavljaju lake ili teške povrede službene dužnosti za koje Zakon o državnim službenicima detaljno propisuje na koji se način i pred kojim tijelima takva postupanja sankcioniraju.
Građani nerijetko svoje nezadovoljstvo uslugom dobivenom od strane privatnog sektora jasno, glasno i javno iskazuju, negativne recenzije su dostupne svugdje i privatni sektor kao da, nažalost, nema pravo na pogrešku, dok s druge strane državni službenici ipak uživaju svojevrsnu zaštitu i rijetko ih se proziva zbog nedovoljno dobro obavljenog posla. Naravno, isto se odnosi i na službenike koji zaslužuju biti pohvaljeni te bi se i njima trebalo pridati više važnosti i posebno ih istaknuti i nagraditi.
